Svoju priču o borbi s teškom bolešću Irena Letica Ćurčić (51) podijelila je na portalu Nismo same. On je pokrenut kao platforma za sve koji su oboljeli ili su se izliječili od karcinoma kako bi podijelili svoje priče, podigli svijest o njima i senzibilizirali javnost.
Letica je saznala da ima rak dojke i opisala je svoju borbu s njim.
Ovo je njezina priča:
Do prije nekoliko godina u ormaru nisam imala niti jedan komad crvene odjeće. Prvo crvenu stvar koju sam kupila bio je ruž. Najcrveniji! A kupila sam ga u vrijeme dok sam primala “crvenu”. “Crvena” je kemoterapija. Neki je zovu “red devil”, a liječnici Adriamicin i Ciklofosfamid.
Prima se kroz četiri ciklusa, svaka tri tjedna. Lijek u nazivu sadrži pojam “Adria”, po Jadranskome moru. Priča ide ovako: znanstvenik, Talijan, koji je otkrio lijek imao je pravo izabrati ime. I odabrao je Adriamicin. “Adria” u nazivu lijeka jedino je što asocira na more. Jer, more miriše, a crvena kemoterapija smrdi.
Kada sam bila bez i jedne dlake na tijelu, crvenom sam bojom prkosila stanju u kojem sam se našla. Podsvjesno sam se hrabrila i liječila, razgovarala sam sa svojim stanicama.
Moje se liječenje u bolnici Rebro odužilo. Kada dobiješ rak dojke, invazivni, HER2 pozitivni, liječenje se protegne i na godinu i pol dana. Upakiraš tu i zračenje, vađenje krvi, kontrole… Zamisliš to kao neki važan projekt. Ma što važan? Najvažniji! I ne bude ti teško.
To jutro kada trebaš ići “gore” po “crvenu” sve se u tebi opire, a noge same ustaju i idu. Svezala bih maramu, nacrtala obrve, stavila crni krejon na kapke, da ne izgledam kao ‘alien’, i, naravno, crveni ruž. Obula bih i visoke potpetice, prkoseći neuropatiji i bolnim nogama. I pjevala! Znala sam samu sebe pitati: – Jesam li luda? Tko još pjeva dok ide na kemoterapiju?
Ali, zašto ne. Pjevale su i ptice toga jutra, podsjećale na ljepotu života. Zvale su me da im se pridružim. Trudila sam se, zajedno s liječnicima, kako sam znala i umjela da rak ne raste u meni, pa tako nisam dala ni da tišina raste u meni. Počela sam pisati pjesme, a svoje stihove i osjećaje dijelim kako bi se čuli.
Nikada nisam htjela biti pokorna i ovisna, koliko god se sustav trudio da to postanem. Uvijek ću prihvatiti ispruženu ruku da zajedno razbijemo tišinu i pustimo glas.
O nuspojavama neću pisati. Sve bude i prođe, zaboravi se. Ostane ono vrijedno sjećanja. Osmijeh sestre Jadranke na prijemu, sestra Maja koja me držala za ruku dok sam primala prvu kemoterapiju, čista,velika i svijetla soba za aplikaciju i osjećaj da sam tamo išla po svoj spas.
Prošle su tri i pol godine. U ormaru imam puno crvene odjeće. I ja sam drugačija. Prihvaćajući i boreći se sa svim što mi se dogodilo postala sam samosvjesnija i bitno jača.
Nikada se nisam upitala: – Zašto ja?
Jer, zašto ne?
Niti u jednom trenutku nisam očajavala, niti mi se išta činilo nemoguće. Pod Herceptinom sam skijala. Zarekla sam se da ću stati na skije kroz godinu dana. I tako je i bilo. Pod kemoterapijom sam vozila bicikl, kuhala ručak svojoj obitelji, a nisam ga mogla niti probati.
Priznajem, najdraže mi je poslije kemoterapije bilo otići u kafić i popiti Somersby. Tako mi je pasao Osmijeh kao lijek, to je moja misija! Nastojim razbiti predsrasude o onkološkim bolesnicima.
Ja nisam ono što mi se dogodilo, ja sam ono što sam odlučila biti. Crvena je moja boja. Sada znam i zašto. Samo me kontrole podsjećaju na moje stanje. I to što sam zapisana u sustavu. U mom kartonu piše da imam CA. Pa što onda? S tim se živi. Nekako smo stigmatizirani, melju nas statistike i prognoze. Bez pretjerane pozitive poručujem da sam sama sebi najbolji prognozer.
Radovati se, primati i davati, to mi nitko ne može oduzeti. Moja je dijagnoza samo jedan dio mog života koji sam prihvatila. Evo me, živa sam, življa od mnogih drugih bez dijagnoze. Tu sam da razbijem predrasude.
Više životnih priča i ispovijesti oboljelih u kojima možete pronaći nadu i ohrabrenje potražite na stranici Nismo same.