Mlada žena iz Zagreba priznala nam je da živi u velikoj laži i da joj to postaje sve veći teret. Ali, nema hrabrosti suprugu priznati da dijete nije njegovo. Otac mu je njihov vjenčani kum.

Ovo je njezina ispovijest:

Znam da ova ispovijest nije opravdanje za ono što sam napravila, i ne može biti, ali tako se dogodilo.

U početku je naša veza bila zaista lijepa i ugodna. Moj suprug i ja smo znali provoditi sate i sate pričajući o svemu. Jedva sam čekala doći kući samo da ga vidim. Nakon dvije godine smo se vjenčali i tada se sve počelo mijenjati.

On je postao nekako čangrizav, sve više je kritizirao ono što radim, svaki moj potez, sve manje ga je bilo briga što me muči, kako se osjećam... Život s njim otišao je u sasvim drugom smjeru od onoga u prve dvije godine naše veze.

S vremenom je naš vjenčani kum postao jedina osoba s kojom sam mogla normalno razgovarati. Majka mi je davno preminula, otac je previše površan da bi išta razumio, a sestra je bila zauzeta svojim životom i svojim problemima. Prijateljicama nisam željela ništa govoriti jer nisam bila raspoložena za njihove savjete tipa: "Ostavi ga, što će ti to u životu".

I tako sam sve više vremena provodila s našim kumom. Bilo nam je lijepo dok smo bili zajedno. Pričali smo o svemu i svačemu, smijali se. Kako je vrijeme prolazilo, počeli smo se nalaziti sve češće. Pronalazili smo izgovore da se vidimo. 

Jednog popodneva otišli smo prošetati starim dijelom grada i u jednom trenutku smo se poljubili. U isto vrijeme nam je bilo i ugodno i neugodno. Silno smo to željeli, ali opet smo bili svjesni da nije u redu to što radimo. Taj dan smo se pomalo zbunjeno razišli i nismo se vidjeli nekoliko mjeseci.

Bližio se Božić i ja sam sva bila u tome. Hodala sam gradom u potrazi za poklonima i naišla na njega. Otišli smo na kavu, dugo smo razgovarali otvoreno o tome da se jedno drugome jako sviđamo. Bili smo zajedno cijelo popodne, šetali naokolo i na kraju završili kod njega na čaju, da se ugrijemo jer je bilo vrlo hladno.

Bila je to velika pogreška. Bili smo sami u toploj sobi i sve je izmaklo kontroli. Postali smo ljubavnici.

Naša veza trajala je do trenutka kada sam saznala da sam trudna, otprilike pet mjeseci. Bio je to veliki šok za mene jer sam znala da moj suprug nije otac tog djeteta. Dugo nikome ništa nisam rekla. Razmišljala sam što da napravim i ,iako sam znala da je najbolje sve iskreno priznati, nisam imala snage to napraviti. 

Kad sam suprugu rekla da sam trudna, bio je toliko sretan da nisam imala srca mu to unišiti. Znala sam da bi ga to jako pogodilo. Odlučila sam šutjeti. S kumom se više nisam viđala. Rekla sam mu da sam trudna, da dijete nije njegovo i kako je najbolje da se prestanemo viđati.

Moja kćer sada ima tri godine i sve više nalikuje na svojeg oca. Suprug je postao onakvim kakav je bio na početku naše veze, ugodan i optimističan. Znam da bi morala biti iskrena i sve priznati, ali nikako ne mogu sakupiti dovoljno hrabrosti. Strah me je što će se tada dogoditi. Bojim se da će nam se svima životi raspasti. Grozno je živjeti tako.