Amanda Revell Walton je sa 42 godine planirala treći put otići na medicinski potpomognutu oplodnju. Silno je željela dijete i vjerovala je da će to biti posljednji pokušaj. Ali, nakon rezultata testiranja krvi saznala je strašnu vijest - ulazila je u preranu menopauzu i šansi za dijete više nije bilo. Prošla je kroz tešku psihičku borbu, ali izvukla se i pronašla smisao života. Sad je podrška ženama koje se nađu u istoj situaciji, ali i svim ljudima kojima treba rame za plakanje. Pročitajte njezinu emotivnu ispovijest koju je objavio The Independent.

Odlazeći tog dana od svog liječnika s papirom u rukama u misli mi se urezao broj 46,9, rezultat mog FSH hormonalnog testa. Već sam izdržala dva ciklusa medicinski potpomognute oplodnje. Ovo je trebao biti moj treći put, treća sreća, moj posljednji pokušaj da imam dijete s voljenim suprugom. Ali, ta brojka je pokazivala da je sve gotovo, sa 42 godine ušla sam u preuranjenu menopauzu. Zadnji tračak nade da postanem majka je nestao. 

Iskreno, do tada me život žene bez djece još nije toliko pogađao, ali tada kao da me munja pogodila. Dok odrastate majčinstvo vam se čini kao nešto što se podrazumijeva. Kao djevojčice dobivamo lutke, ne samo da bi se igrale s njima, već da bi ih voljele i njegovale.  Biti žena jednako je kao biti majka, to se podrazumijeva, to daje smisao našim životima i da je to dio naše prirode. "Što će biti moj smisao života ako neću biti majka?", pitala sam sama sebe. 

Osjećala sam se prevarenom što mi je to pravo uskraćeno. Sama sa sobom sam imala žestoke rasprave u glavi. Propitivala sam se "Jesam li ja za to kriva?" ili "Jesam li nekako zaslužila sve ovo?" Našla sam kako analiziram cijeli svoj život i propitujem se jesam li mogla u životu nešto drugačije napraviti da me Bog ovako ne liši života kao majke. Mislim da sam tako prošla kroz neku vrstu procesa tugovanja. 

Moj gubitak bio je nevidljiv, ali to ga nije činilo manje bolnim. Često me uhvatila duboka tuga dok sam slušala glazbu ili šetala psa. Znala sam da će zauvijek biti praznina u mojem srcu jer neću biti majka i ono nikada neće biti ispunjeno ljubavlju djeteta. Osjećala sam se s tom spoznajom kao da sam udarila u zid koji se pojavio niotkud. Bili su to vrlo emotivni trenuci, a uslijedili su i napadi panike. Osjećala sam se kao da sam zatočena u nekoj crnoj rupi u kojoj se ne mogu kretati. 

Ali, došla sam sebi, shvatila sam da nisam ja kriva za to i da to što ne mogu imati djece je izvan moje kontrole, na to ne mogu utjecati. Nisam mogla učiniti ništa već samo prihvatiti da je to tako. Tada sam se počela mijenjati, oslobodila sam se unutarnjih razgovora sama sa sobom. Pogledala sam oko sebe i shvatila da nisam jedina žena na svijetu koja ne može imati djecu. Daleko od toga. Saznala sam da svaka peta žena nema djecu. Osjetila sam malo olakšanje, čak i oslobođenje. 

Postupno sam otkrila da život može biti lijep i uzbudljiv i bez djece. Postoje, naravno, iznenadne erupcije tuge i tada se u tišini isplačem, ali takvi trenuci su rijetki i sve rjeđi. Umjesto razmišljanja o onome što nemam, sada razmišljam o onome što imam u životu. Živim s voljenim čovjekom, ali i s mojim dragim psom, zabavno nam je, imam posao koji volim... 

Svatko ima svoj razlog za život, samo ga mora pronaći. Za mene je majčinstvo sada briga i ljubav za druge ljude, za moje nećake. To ne mora biti ništa dramatično, ponekad je dovoljno da ih netko sasluša ili im bude rame za plakanje. To što nemate dijete ili veliku obitelj ne znači da ne možete pomoći, voditi i njegovati druge. Mogu reći da je prošlo četiri godine i da sam došla do stupnja kada volim svoj život žene bez djeteta. 

Poručila bi drugim ženama da se isplaču, tuguju, ali da ne dopuste da im to uništi život. Strastvena sam u dijeljenju mojeg iskustva i pokazivanja da je moguće imati pozitivan život i bez djece. To je možda samo još jedan put koji možda nisu očekivale, ali i on može biti jednako zabavan i sretan.