Simpatična i uvijek nasmijana zadarska pjevačica Emilija Kokić nedavno je napunila 45 godina. No sudeći prema njezinu licu bez bora, besprijekornoj liniji, izgleda mnogo mlađe. Bila joj je samo 21 godina kad je s grupom Riva odnijela pobjedu na Eurosongu. Od tada je proletjelo više od dva desetljeća, a ona se još bavi onime što je ispunjava i čini zadovoljnom. Četrdesete doživljava kao novu životnu stubu s koje počinje ostvarivati nerealizirane snove.

Nisam bila, niti ću biti osoba koja je spremna sve u životu podrediti poslu i žrtvovati se zbog karijere. Pa nije ona stvorila mene, nego ja nju. Ne žalim za propuštenim prilikama...

- Zasad su mi te godine jako ugodne, osjećam život dublje i potpunije, pokušavam opipavati eteričnu pozadinu svijeta koja je skrivena iza materijalne pojavnosti i često se oduševim ljepotom. Jasnije vidim sebe, učim se ne uzimati život ‘zdravo za gotovo’, biti svjesnija svojih mogućnosti i odabira - kaže Emilija koja ne skida osmijeh kad se prisjeća svog djetinjstva. Do desete godine živjela je u Zürichu u Švicarskoj. Bila je mala, sitna i dinamitna curica koja nikad nije imala mira. Zbog toga su je roditelji brzo “zaposlili” i upisali na gimnastiku, satove klavira, flaute...

- Osjećala sam se voljeno u obitelji, prihvaćeno u školi. Imala sam kvalitetno ispunjeno svoje slobodno tinejdžersko vrijeme i nisam se imala razloga buniti. Bila sam živahna, zadovoljna dobrica. Ako mislite da sam maštala da ću biti pjevačica…ne, ni na kraj pamet mi nije bilo. Uvijek sam se čudila kada sam čula drugu djecu da žele biti doktori, vatrogasci, glumci ili piloti. Jedino sam maštala da ću uvijek biti nekako zaštićena i sigurna, kao u djetinjstvu kada mi se činilo da živim na nekom oblaku i da taj oblak ide točno putem koji je najbolji za mene. A na tom putu ću otkrivati i doživljavati raznorazna uzbuđenja - ističe. Još od najmlađih dana Emilija je stalno pjevušila, išla na zbor, nastupala, no sve je postalo ozbiljno igrom slučajnosti na jednom vjenčanju na koje ju je poveo brat Neno. Bilo joj je 15 godina, a kako tremu nije imala, bez problema se popela na pozornicu i s bendom koji je tada svirao na svadbi - zapjevala. 

Sretna sam u svojoj kuhinji, još više u prirodi, kad sadim cvijeće na svom balkonu, izrađujem nešto svojim rukama... 

- Bila sam toliko dobra da su me dečki iz benda poslije pozvali na audiciju za pjevačicu - otkriva pjevačica čiji su se pojavnost i energija jako svidjeli Rajku Dujmiću kad ju je 1988. godine zamijetio kao višestruku pobjednicu natjecanja Moj prvi pljesak. Upravo s njegovom pjesmom “Rock me” grupa Riva otišla je u povijest. Danas ne može zamisliti da radi neki drugi posao.

- Stvarno ne znam koji bi to posao bio u kojem bih ovoliko mogla davati sebe i uživati kao u pjevanju - izjavljuje.  Kad je o životnim odlukama riječ, kaže, donosila je odluke koje su bile u skladu s njom ne nužno s karijerom. 

- Nisam osoba koja je spremna učiniti sve za karijeru. Nije karijera stvorila mene, nego ja nju. Oduvijek sam osjećala snažnu potrebu za balansiranjem između karijere i ostalih dijelova mog života koji su mi važni. Nisu uvijek bili ‘vuci siti, a ovce na broju’, ali u konačnici sam zadovoljna. U vezi s privatnim životom sam isto donosila odluke koje su u skladu sa mnom. 

Ono što je, osim pjevanja, čini posebno ispunjenom je - priroda.

- Meni je priroda najbolja prijateljica. Sjajno revitalizira i udahne mi novu energiju, tako je blaga i dobronamjerna. Istodobno me relaksira. Boravak u prirodi na mene djeluje doslovno ljekovito i pruža mi mir - ističe. U skladu s tim, u posljednje vrijeme zanimacija joj je - cvijeće. 

Miljenko i ja se nadopunjujemo, učimo prihvaćati mane drugog, ne osuđujemo se i ne kritiziramo. Dajemo jedno drugom  slobodu i podršku da nadvladamo vlastite prepreke

- U stanu imam jako mnogo biljaka, ali nijedna ne cvjeta. Pitala sam se kakva sam ja to žena koja nema cvijeća u kući.

I zaljubila sam se najprije u ivančice, pa crvene božure, suncokrete i begonije. Sada me svaki put pogled na njih raznježi i razvuče mi osmijeh na licu - kaže Emilija. Od kućanskih poslova najmrskije joj je brisanje prašine, a u kuhinji je prava majstorica.

- Moja kuhinja je kreativna. Jelo smislim u trenutku, često nije isplanirano unaprijed. Ne znam što ću pripremiti, namirnice me uvijek inspiriraju. Jednostavno obožavam tu kreativnost i slobodu koju mi kuhanje nudi. Nisam ograničena receptima, šablonama ni okvirima. Koristim isključivo sezonske namirnice, vjerujem da priroda zna zašto u proljeće treba jesti artičoke i šparoge, ljeti paprike, krastavce, lubenice i ostale predivne i ukusne plodove. I meni je nevjerojatna ta lakoća s kojom pripremam hranu, možda zato što sam velik gurman i stvarno obožavam raznolike okuse i mirise koji se stvore oko mene dok kuham - ističe. Osim što dobro kuha i pjeva Emilija izrađuje ukrasne predmete od papira i kartona koje kad ih oboji i dovrši izgledaju kao bakrorez. 

Baš me veseli uloga glazbene pedagoginje 

Emilija je svoju školu pjevanja otvorila prije četiri godine i to smatra odličnim potezom. Da sam znala da će me to ovoliko usrećiti, davno bih to napravila - ističe Emilija. 

Nema monotonije u vezi s Miljenkom Kokotom

Bavimo se stvarima koje nas ispunjavaju i kada dijelimo svoje doživljaje pričajući strastveno o onome što volimo,  tako da ne znamo što riječ monotonija znači.

Imam 45 godina i osjećam se odlično, nikad bolje! 

Svoje četrdesete doživljavam kao novu životnu stubu s koje počinjem ostvarivati svoje nerealizirane snove. Ništa više ne uzimam "zdravo za gotovo". Bavim se onim što me ispunjava i čini sretnom - djecu učim pjevati! 

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!