Ležite u krevetu i na putu ste da uronite u san, kad do vas dopru šumovi iz hodnika. Šumove kojih ne bi smjelo biti jer ih nema tko stvarati - ili barem tako mislite. U strahu otvarate oči, ali u zao čas: u najdaljem kutu sobe kao da se nešto pomaknulo. Je li to odsjaj dalekih automobilskih svjetala ili se u dubokoj sjeni krije nešto neizrecivo strašno?
Osjećate kako vam se grlo steže, a led uvlači u kosti. Ćulite uši iščekujući nove znakove opasnosti. Sklapate oči pa ih opet otvarate da provjerite je li “ono” nestalo. Izgubili ste pojam o vremenu prije nego što ste opet utonuli u san.
Kad je napokon svanulo, niste mogli vjerovati čega ste se prethodne noći uplašili i vjerojatno ste sami sebi bili smiješni - dok ponovno ne padne sumrak.
I ODRASLIMA JE MILIJE SVJETLO
Za neke je ovo samo sjećanje iz djetinjstva, no drugi trpe strah od mraka i u odrasloj dobi. Anketa britanske agencije YouGov provedena na 2000 odraslih pokazala je da se njih 40 posto boji ustajati po noći, a deset posto ne ide na WC dok ne svane (makar im bilo sila).
Ako ste stariji od deset godina, ali vas mrak i dalje užasava, niste iracionalni ni djetinjasti. Strah od tame i onog što se možda u njoj krije, jedan je od najranijih čovječjih strahova.
Ljudi su genetski programirani da povezuju tamu s opasnošću jer su naši daleki preci bivali žrtve grabežljivaca većinom poslije sumraka.
UMJESTO NOĆNOG VIDA - STRAH
Iako su ljudi evoluirali od četveronožnih do dvonožnih i od nagonskih do umnih stvorenja, nisu razvili vrhunski noćni vid. Mrak nam narušava sposobnost razumijevanja okruženja i snalaženja u njemu. Bez najvažnijeg osjetila gubimo kontrolu i postajemo ranjivi.
Da nadomjestimo taj nedostatak, izumili smo baklje, svijeće, petrolejke i strujnu rasvjetu, no kad se svjetla ugase, opet smo suočeni sa starom ranjivošću. Svjesni ranjivosti naspram krvoločnih stvorenja s boljim noćnim vidom, ljudi su s vremenom razvili strah kao prirodan mehanizam zaštite od opasnosti koja vreba u mraku.
Kad nestane svjetla, taj nas mehanizam sprečava da učinimo nešto glupo i štetno - primjerice da po mraku napuštamo zaštićeni prostor i uputimo se tamo gdje bi moglo biti predatora. Strah od noćnih životinja koje predstavljaju smrtonosnu prijetnju ušao je u genetski kod homo sapiensa.
Tko je imao genetsku varijaciju koja donosi veći strah od mraka bio je noću oprezniji pa je duže živio i uspješnije se razmnožavao, prenoseći zaštitni gen na iduća pokoljenja. Taj je gen opstao u našem genetskom kodu pa i današnje generacije osjećaju noćni strah iako žive u sigurnijem okruženju.
SUOČAVANJE S DEMONIMA
U moderno doba, u razvijenim zemljama, ne moramo se bojati noćnog napada grabežljivca ili upada ratnika iz neprijateljskog plemena. Umjesto toga, tama nam nosi drugu prijetnju - naše unutrašnje demone.
Noć je vrijeme kad naš um luta krajolicima podsvijesti. Dok ležimo pokušavajući zaspati, često primijetimo da zaranjamo sve dublje u svoj um. Brige, tuge i strahovi čije glasove tijekom dana ne čujemo od buke koju stvara uobičajena aktivnost izranjaju i šuljaju se u našu svijest.
Bilo da tama potiče našu maštu na slikanje čudovišta u sjeni ili na izvlačenje naših unutrašnjih demona iz podsvijesti, strah od nje uvijek je strah od nepoznatog - od onog što se možda krije u kutu sobe ili što nas čeka u budućnosti.
POGLEDAJTE MRAKU U OČI
Izražen strah od mraka svrstava se u fobije i poznat je pod nazivima scotophobia (od grčkog skotos - mrak) i lygophobia (od lige - sumrak). Psihijatrija je razvila brojne terapije koje pobjeđuju taj strah, rekla nam je psihijatrica dr. Maja Vukoja iz Dnevne bolnice za afektivne poremećaje na KBC Rebro u Zagrebu.
- Terapija izlaganja stresnom podražaju, u ovom slučaju mraku, može pomoći pacijentu da se suoči sa strahom, ali i da otkrije njegov uzrok. Tu treba podosta opreza i iskustva da se ne bi stvorio suprotan učinak. Često se primjenjuje i kognitivno-bihevioralna terapija, koja se temelji na trima elementima - misli, osjećaju i ponašanju. Ako promijenimo negativnu misao, mijenja se cijela trojka - kaže naša sugovornica.
Ostale korisne tehnike uključuju psihoanalizu, koja služi ulasku duboko u ličnost i kompleksnost problema te hipnozu, jer su strahovi ponekad vrlo kruto ugrađeni u našu podsvijest.
- Autogeni trening i tehnike disanja također su od velike pomoći. No, najvažnije je fobiju ne potiskivati i govoriti o njoj jer šutnjom joj dajemo još veću moć nad nama - zaključuje dr. Vukoja