Protivnici istospolnih brakova u svoju obranu tvrde kako je tradicionalan brak između muškarca i žene univerzalni standard i jedina prihvatljiva forma otkad je ljudskog roda. Istina je da je to tek djelomično točno jer neobični brakovi sklapali su se oduvijek. Saznajte najneobičnije tipove bračnih zajednica u različitim dijelovima svijeta.

1. Braća oženjena istom ženom

Poliandrija je forma u kojoj jedna žena ima više muževa i u pravilu je vrlo rijetka, prakticira se još samo u "zabitijim" dijelovima tibetskih visoravni. Takav brak sklapa se radi očuvanja obiteljske imovine u regijama s ograničenim količinama obradive zemlje i visokom stopom nataliteta. Najčešće braća ožene istu ženu i svi žive pod istim krovom. Njihova djeca najstarijeg supruga zovu ocem, a ostale ujakom, piše Listverse. 

Kroz povijest je poliandrija bila češća na područjima Arktika i Amazone, prvenstveno zbog ekoloških uvjeta i nedostatka plodnih žena. Prednost ove vrste braka je u osjećaju sigurnosti koju daje više muškaraca u kući, a studije pokazuju da djeca s više očeva imaju veće šanse za opstanak u divljini.

2. Brak "na određeno"

"Dok nas smrt ne rastavi" nema istu težinu u svim kulturama. Nikah mut'ah naziv je za brak koji se ograničava na određeno vremensko razdoblje i bio je popularan u starom islamskom svijetu. Brak se gledao kao ugovor između muškarca i žene, koji se unaprijed dogovaraju koliko će vremena provesti kao supružnici. 

Muškarac je smio privremeno oženiti muslimanku, kršćanku ili židovku, pod uvjetom da je nevina, dok su se muslimanke smjele udati samo za muškarca iste vjere. Ako je muškarac već bio oženjen, morao je tražiti dopuštenje za sklapanje novog "ugovora". Neki spisi otkrivaju da je i prorok Muhamed svojevremeno bio u takvoj vrsti braka. Danas se nikah mut'ah prakticira samo u Iranu kao paravan za prostituciju. 

3. Vjenčanje nakon smrti

U mnogim dijelovima svijeta dopušteno je vjenčati se za mrtvog čovjeka, pa čak i vjenčati dvoje umrlih. Iz tog su razloga česte pljačke grobova - neudane žene iskopavaju se iz grobova kako bi ih muškarci naknadno oženili. Razlozi ovakvih brakova su različiti: negdje se smatra da se stariji brat mora oženiti prije mlađeg pa ako stariji umre, oženi ga se posmrtno kako njegov duh ne bi proganjao mlađeg. 

U Singapuru se češće vjenčaju mrtvi supružnici prema zahtjevima njihovih obitelji, a moguće su i rastave. U nekim slučajevima se unutar iste ceremonije obavljaju i pogreb i vjenčanje. U južnom Sudanu, ako čovjek umre bez nasljednika, običaj je njegov duh vjenčati s bratovom ženom, čije se prvo dijete tada smatra nasljednikom preminuloga. 

4. Dječje vjenčanje

U srednjovjekovnoj Europi djevojčice su se običavale udavati s 12 godina, što u to vrijeme nije bilo čudno s obzirom na to da je životni vijek bio kraći. Ipak, postojali su ekstremi gdje se dobna granica pomicala na svega sedam godina. Pojam djetinjstva nije postojao, već su se ljudi smatrali odraslima čim bi prestajali biti fizički ovisni o majci, najčešće između pete i sedme godine. 

Iako se ova forma u Europi više ne prakticira, u drugim dijelovima svijeta još je aktualna. Primjerice, u južnoj Aziji, zapadnoj i istočnoj Africi te dijelovima islamskog svijeta djevojčice se prisiljavaju ili prodaju u brakove s mnogo starijim muškarcima kako bi se skinuo financijski teret s njihovih obitelji. 

5. Klasičan istospolni brak

Iako je ova tema relativno nova i još uvijek kontroverzna, brak između pripadnika istoga spola postoji od davnina. Car Neron je, kažu spisi, imao raskošno gay vjenčanje, pjesnik Marcijal davno je u pjesmama opisao istospolni brak, koji je u to vrijeme bio strogo zabranjen. 

Stare katoličke i pravoslavne crkve prakticirale su tzv. "sklapanje bratstva", u južnoj Kini su se takve ceremonije dopuštale u vrijeme dinastija Yuan i Ming, dok je u Americi ta forma zaživjela tek u 19. stoljeću pod nazivom "Bostonski brak". Povijest istospolnih brakova je uistinu duga, a o njima se uvijek govorilo "u rukavicama", što je na našim područjima gotovo i danas slučaj.