Jednostavna je za pripremu, brzo zasiti svačiji trbuh, omiljeno je jelo svih generacija i neizostavan obrok svakog doma, tjestenina ima bezbroj lica, more recepata i dugu povijest.
POGLEDAJTE VIDEO:
Zapisi govore da ju je prvi predstavio Marco Polo nakon svojih putovanja po Dalekom Istoku, iako njezina povijest seže mnogo ranije. Tisućama i tisućama godina prije Krista se pripremala, kada su u mlađem kamenom dobu počeli s uzgojem žitarica, najprije ječma, zatim i pšenice, pojavile su se i prve sirovine za izradu tjestenine.
Na prvom receptu, na pergamentu oko 2000 godina prije Krista u Kini, jelo po kojem se tjestenina izrađivala sastojalo se od pšeničnog brašna, jaja i vode, a posluživala se s mesom peradi, dok su oko 400 godina prije Krista na reljefima grobova Etruščana ovjekovječeni prvi primjerci pribora za izradu tjestenine, poput vreća s brašnom, noževa i dasaka za tijesto. U daleko antičko doba od Etruščana i Grka, Rimljani su naučili spremati ovu namirnicu.
Oko 50 g. pr. Krista rimski filozof Ciceron i pjesnik Horacije pisali su o jednostavnoj seljačkoj hrani, talijanskoj 'pratjestenini' koja je oblikom nalikovala na tanke lepinje narezane na široke trake. Trake su se pekle na užarenom kamenu i jele poput kruha, uz jela od mesa i ribe. Dvadesetak godina nakon među receptima u kuharici Rimljanina Apiciusa, danas ujedno najstarijoj na svijetu, pojavio se i recept za lazanje.
U srednjem vijeku, početkom 9. stoljeća, nakon kolonizacije Sicilije od Arapa, sa sobom su ponijeli i sušenu tjesteninu koju su nazivali itriyah, a koja je bila osnovna hrana arapskih nomadskih naroda kuhana u vodi. U 11. stoljeću liječnici medicinske škole iz Salentine počeli su bolesnicima oboljelima od tuberkuloze propisivati i pileću juhu s rezancima. Stoljeće nakon, arapski geograf Al-Idrisi zapisao je kako se u Palermu na Siciliji izrađuje tjestenina. Spremala se u obliku vezica koje bi se potom sušile na suncu i prodavale u Kalabriji i drugim kršćanskim i muslimanskim zemljama.
Već u 13. stoljeću mnoga jela su se počela pripremati od ove namirnice. Javljaju se, u tom dobu, između ostalog i lazanje sa sirom, orasima i začinima, a postoji i legenda koja kaže kako je kuharica Jovanella po prvi put umijesila makarone, posula ih sirom i poslužila kralju Fredericu II. koji je odmah jelo strašno zavolio i učinio ga popularnim.
U Genovi je 1279. napisana oporuka po kojoj profesionalni vojnik, nakon svoje smrti sretnom odabraniku, između ostalog, ostavlja i 'košaru punu makarona'.
Krajem 13. stoljeća se s dugogodišnjeg putovanja u Veneciju, vratio i čuveni pustolov Marco Polo, koji je obogatio talijansku kuhinju receptom, odnosno tjesteninom koja podsjeća na današnje špagete. Donio je sa sobom još ostalih namirnica i začina iz Kine.
U 14. stoljeću pojavio se prvi konkretan recept za pripremu lazanja, u kojem piše da se kuhani listovi stave u posudu i pospu naribanim sirom te začine solju, paprom, šećerom, cimetom, klinčićima, šafranom i muškatnim oraščićem. Stotinjak godina iza u knjizi 'Umijeće kuhanja rezanaca i makarona', Martina Corna, kuhara moćnog patrijarha iz Aquileia, zabilježen je recept za makarone na sicilijanski način po kojem se oni mijese od najfinijeg brašna, bjelanjaka i ružine vodice, a nakon kuhanja poslužuju se s naribanim sirom, maslacem i slatkim začinima.
U Novom vijeku, u 16. stoljeću tjestenina postaje omiljeno i glavno jelo talijanske kuhinje pa se bogataši hrane različitim pastama s mesom, povrćem i začinima, dok se običan puk zadovoljava skromnom kuhanom tjesteninom, bez mesa i ostalih slasnih dodataka.
1554. pojavljuje se i rajčica koju je botaničar Pietro Andrea Mattioli nazvao zlatnom jabukom, jer prve rajčice nakon Kolumbova otkrića su stigle iz Amerike u Europu, a bile su žute i ne puno veće od trešanja.
Proizvođači tjestenine u Genovi donose 1547. normativ po kojem se tjestenina izrađuje od pšeničnog brašna i vode, a to je recept koji vrijedi još i danas.
Sredinom 17. stoljeća naveliko počinje njezina proizvodnja, kuhanje i prodavanje na ulicama Napulja, a polovicom 18. stoljeća Napulj postaje i centar tjestenine te pasta postaje hrana za široke narodne mase, a Sicilijanci se iz obožavatelja povrća pretvaraju u ljubitelje makarona i ostale tjestenine.
U drugoj polovini 18. stoljeća, nakon službe u Parizu i otkrivanja tajni vinogradarstva i kulinarstva u Italiji, Thomas Jefferson se u Ameriku vraća s priborom za pravljenje makarona, dok se istovremeno, otprilike dvjesto godina nakon prvog pojavljivanja na tlu Italije, uzgaja nova, velika, crvena i sočna sorta rajčica, koje su se najprije služile za salatu, da bi se zatim počele dodavati vodi u kojoj se kuhala tjestenina, a zatim se počinju koristiti za pripremu umaka.
U prvoj polovini 19. stoljeća, točnije, 1825. u Genovi, Paolo Agnese otvara prvu tvornicu tjestenine na svijetu. U njoj su se velike količine tijesta mijesile strojno.
1839. Ippolito Cavalcanti, vojvoda od Buonviciana, piše prvi recept za rezance s umakom od rajčica, dok sredinom 19. stoljeća kreće komercijalna proizvodnja tjestenine u Americi. U 20. stoljeću, zahvaljujući brojnim talijanskim emigrantima tjestenina postaje popularna i van granica Italije, dok su se u SAD-u makaroni sa sirom već naveliko jeli u vrijeme građanskog rata.
Tjestenina u Hrvatskoj
Talijanska kuhinja ostavlja značajan pečat i utjecaj i na našu kuhinju. Preuzeli smo njihov način proizvodnje ove namirnice, kao i njezine brojne vrste. Uz one preuzete od Talijana, postoje i vrste tjestenine koje smatramo autohtonima. Radi se o mlincima, trgancima, makarunima, pljukancima, širokim rezancima, šurlicama, fužima, kapancima...
Ova namirnica prirodna je i praktična. Lako ju je i jednostavno pripremiti i uskladiti sa svim mogućim namirnicama i sastojcima. Prija kao dodatak juhama, koristi se za izradu predjela i nezaobilazan je prilog raznim vrstama glavnih jela, salata, zakuski pa i slastica.
Tjestenina postoji u raznovrsnim oblicima, dolazi u raznim bojama i okusima. Zelena se tako dobiva od špinata, dok se crvena dobiva od rajčice, ružičasta dodavanjem cikle, žuta dodavanjem šafrana, a crna postaje od crnila lignji. Okus se može dodatno obogatiti raznim začinskim biljkama, češnjakom ili paprom.
Napolitana špageti
Sastojci: 800 g konzervirane rajčice, 1 luk, 3 češnja češnjaka, svežanj svježeg bosiljka, svježi origano, sol, papar, maslinovo ulje, špageti
Priprema: Na ulju propržite sitno nasjeckan luk dok ne postane staklast, nakon toga dodajte sitno sjeckani češnjak pa ga ispržite kratko s lukom. Potom dodajte cijelu konzervu pelata. Čim počne krčkati, dodajte začine po želji; sol, papar i Vegetu. Ubacite polovicu sjeckanog bosiljka i origana. Probajte umak, ako vam je kiselkast, dodajte žličicu šećera. Kuhajte na laganoj vatri povremeno miješajući 20-tak minuta. Na kraju dodajte ostatak bosiljka i origana. Umak je gotov kada postane dovoljno gust, a rajčice se raspadnu na komadiće. Poslužite uz kuhane špagete i pospite vaše jelo ribanim parmezanom.
Carbonara tjestenina
Sastojci: 500 g duguljaste tjestenine, 2 jaja, 200 ml vrhnja za kuhanje, 200 g slanine ili pancete, 150 g ribanog parmezana, sol, papar, Vegeta, malo češnjaka
Priprema: Tjesteninu skuhajte 'al dente'. Sitno sjeckanu slaninu propržite na malo maslinovog ulja, zatim u posebnu posudu umutite jaja s parmezanom. Tjesteninu istresite na prženu slaninu, dodajte vrhnje za kuhanje te dobro promiješajte. Nakon što tjestenina upije tekućinu iz vrhnja, dodajte jaja s parmezanom te začinite solju, paprom ili Vegetom. Dobro promiješajte kako bi se jaja i sir otopili i rasporedili po jelu.
Tjestenina sa sirom
Sastojci: 2 šalice tjestenine po želji, 2 šalice naribanog cheddara ili sira po izboru, 1/2 šalice kiselog vrhnja, 1 žličica senfa, 1/2 žličice češnjaka u prahu, 1 žličica maslinovog ulja
Priprema: Skuhajte tjesteninu prema uputama na pakiranju. Pobrinite se da bude 'al dente' skuhana. Ocijedite je i vratite u lonac. Ubacite sir i miješajte dok se u potpunosti ne rastopi. Potom dodajte vrhnje, češnjak, senf i maslinovo ulje. Dobro ponovo sve promiješajte i poslužite toplo.