Put je bio dug, iscrpljujuć i naporan, ali isto tako je vrijedio jer to je ipak Svjetsko prvenstvo. Prije sam bio na dva, ali nisam postigao neki rezultat, no sad sam u Meksiku ostvario velik uspjeh i na to sam vrlo ponosan, rekao nam je Leon Božo Škravan (20), koji se prije nekoliko dana vratio sa Svjetskog prvenstva u parataekwondou, gdje je uzeo zlato. Umorni, ali prije svega vrlo sretni, vratili su se hrvatski parataekwondoaši iz Veracruza s čak 14 medalja i tako se upisali u povijest.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Riječ je o deset zlatnih, tri srebrne i jednoj brončanoj medalji iz cijelog saveza. Bolje od toga je što to nikad nitko nije ostvario. U 20 godina parataekwondoa nikad niti jedna svjetska velesila nije donijela 14 medalja - rekao nam je Kristijan Škravan (48), predsjednik Hrvatskog parataekwondo saveza, trener i osnivač Taekwondo kluba osoba s invaliditetom Kukkiwon Zagreb.
Uz Leona i Ivona Budišćak (28), Tihana Preksavec (35) i Mario Bebek (31) veselili su se odlasku na natjecanje te su bili među ukupno 19 predstavnika koje je Hrvatska parataekwondo reprezentacija poslala u Meksiko. U odlasku na ovo veliko i važno natjecanje za njih podržali su ih i 24sata te MissZdrava kao organizatori ovogodišnje Ekotlon plogging utrke, u kojoj je sav prihod od prodaje kotizacija doniran ovom klubu. Iako je malo nedostajalo da zbog financijskih poteškoća uopće ne otputuju, vratili su se s povijesnim rezultatima.
- Vrijedilo je svakoga kilometra leta. Bila mi je izuzetna čast što u Meksiku predstavljam Lijepu Našu. Bila sam pod velikim stresom i emocijama jer mi je bilo stalo da to odradim najbolje što mogu i stvarno se isplatilo - priznala nam je Ivona, koja ima tetraparezu, a taekwondo trenira tek četiri godine.
Kad je počela trenirati, zapinjala je i padala po tatamiju, a sad osvaja zlata na prvenstvima te ima viši plavi pojas.
- Bez ljudi iz kluba i mojih kolega, ali i obitelji, to ne bi bilo moguće. Da oni nisu vjerovali u mene, ali prvenstveno da ja nisam vjerovala u sebe, ne bih sad imala zlato oko vrata - govori Ivona, kojoj je ovo bilo prvo svjetsko natjecanje. Dodala je i kako joj je prije nastupa svašta prolazilo kroz glavu.
- Kad sam vidjela druge natjecatelje kako izlaze i kako oni to rade, onda sam sebi rekla: 'Idem i ja to odraditi'. Tatami je isti kao što je kod nas u dvorani i to mi je dalo adrenalina da sve izvedem kako treba - otkrila je Ivona. Za nju je ovo zlato još više vrijedno jer je prije natjecanja bila četiri tjedna ozlijeđena.
- Dogodio se jedan gaf i bilo je vrlo upitno hoće li stići pripremiti se. Nisam znao hoće li uopće moći odraditi nastup. Međutim, ona je izašla tamo bez straha i odradila sve bez greške. Pitao sam se kako je to moguće - rekao je Kristijan, koji je prvi put kao trener sudjelovao na svjetskom prvenstvu. Osim što im je trener, on im je najveći sudac, ali i najveći motivator.
- Uvijek ih zagrlim prije nego što izađu na tatami, dam im pokoju riječ podrške, kažem im da zamisle kao da se nalaze u svojoj dvorani i odrade to najbolje što mogu - dodao je Kristijan.
Prije nastupa morali su proći klasifikacije. Tihana, Leon i Ivona natjecali su se u formama - borba sa zamišljenim protivnikom. Mario je, nažalost, imao problema s klasifikacijom pa se na kraju nije borio. Bez obzira na to, svi su se jednako pripremali dva i pol mjeseca u svojoj maloj, ali dovoljno velikoj dvorani u mjesnom odboru Dotrščina.
- Iako smo dva mjeseca svakodnevno trenirali, to u biti nije dovoljno da oni pokažu svoj maksimum na svjetskom natjecanju. Međutim, oni su toliko zapeli. Tihana je, neovisno o tome što svaki dan ide u svoju udrugu, svaki dan dolazila na treninge, Ivona do treninga putuje iz Klinča Sela, a Leon svaki dan radi i stiže na treninge. Bilo je teško, bilo je tu i nervoze i suza, ali ulog je bio golem i drago mi je da nijedno od njih nije posustalo - otkrio je Kristijan, koji je najponosniji na njih.
- Kad su primali zlato, bio sam sretan, ali sam u sebi osjetio da mi fali neka doza prave radosti. Stvar je bila u tome da u tom trenutku nisam bio svjestan. Tek poslije kad sam ih pogledao, shvatio sam koji smo uspjeh napravili, ali mislim da mi još to nije sjelo kako spada - kazao je Kristijan, koji se upravo na nagovor sina Leona vratio taekwondou, završio sportsko učilište te se uz redovan posao počeo baviti i radom u klubu.
- Leon se rodio kao zdravo dijete, ali je kao petogodišnjak stradao u teškoj prometnoj nesreći. Izgubio je pola glave, ima ugrađenu plastiku i ima hemiparezu lijeve strane tijela. Bio je u kolicima, mogao je stati samo na desnu nogu. Upisao sam ga na taekwondo u TK Maksimir i prve korake napravio je upravo na tatamiju u dvorani. Tamo su ga prihvatili kao da je dijete bez invaliditeta i postajao je sve bolji i bolji te počeo osvajati medalje neovisno o svojem invaliditetu. Bio je jednostavno velika inspiracija svima njima - opisao je Kristijan.
Sportski uspjesi Leona, Ivone, Tihane i Marija pravi su dokaz kako je samo nebo granica te kako se trud, rad i upornost isplate. Leon ima više od 300 medalja, Ivona oko 70, a Tihana, koja trenira sedam godina, najodlikovanija je.
- Tihana se jedno vrijeme natjecala i u kategoriji slabovidnih i slijepih jer ima veliku dioptriju, pa u kategoriji P22 Downov sindrom te u paru. Tako je u jednom natjecanju znala uzeti i po tri medalje. Dvije ili tri godine bila je najtrofejnija natjecateljica. Teško nam je izbrojiti sve njezine medalje - rekao je Kristijan.
Treniraju tri puta tjedno, a kad se bliži natjecanje, onda svaki dan po sat i pol. Kažu kako im nikad nije bilo teško doći na trening.
- Kod mene nema 'ne mogu' i znam često susretati ljude koji me pitaju kako mogu tako dugo putovati do treninga, ali ja im kažem da je to zato što to volim. Ovdje mi je druga obitelj. Čak i kad sam loše volje, odem na trening i poslije mi je odmah bolje zato što izbacim svu negativu iz sebe - rekla nam je Ivona.
- Ja sebi kažem da neću ostavljati za sutra što mogu danas i tako se motiviram. Dvorana mi je drugi dom i volim ovaj sport. Treniram već 13 godina i to mi je postala rutina. Znaju mi, čak i moj otac, govoriti: 'Pa daj izađi', ali ja im kažem da ću biti u dvorani i trenirati jer mi izlasci neće pomoći da postanem nešto što sam postao već sad na svjetskom prvenstvu. Moramo se nečeg odreći da nešto dobijemo - dodao je Leon, kojem je otac najveći motivator.
- Ja uvijek kažem da mi on nije samo otac nego i trener i prijatelj. Uvijek je bio uz mene. I taj dan na svjetskom zagrlio me i rekao: 'Idemo do kraja'. I napravili smo sve do kraja - otkrio je Leon, koji ima crni pojas kao i Tihana.
U taekwondo klub Kukkiwon može se priključiti tko god želi - nema nikakvih ograničenja ni uvjeta. Do sada su uglavnom imali oko 10 članova, ali broj sve više raste.
- Nakon dva članka, koja su objavili 24sata i MissZdrava, javilo nam se 12 novih članova koji bi se uskoro trebali pridružiti treninzima. Meni to jako puno znači. Nemamo nikakvih ulaznih testova, svi su dobrodošli. Koje god dijete dođe naći ćemo način na koji ćemo funkcionirati. Moj osobni princip rada je: kad nam dođe neko dijete, pustim da vidim tko mu se najviše sviđa od starijih i onda taj stariji preuzme glavnu ulogu i, kad se dijete dobije i postane naš stalni član, onda nastupam ja, ili Leon kad mene nema - govori Kristijan, koji je prošao mnoge edukacije za rad s osobama s invaliditetom.
- Svaki oblik invaliditeta bio mi je novitet, jako puno literature sam pročitao, valjda u životu nisam toliko knjiga pročitao. Iako sad mnogo znam, i dalje se držim toga da se konzultiram s liječnicima ako mi nešto nije jasno - kaže Kristijan i dodaje da je rad s osobama s invaliditetom nešto najljepše što itko može zamisliti.
- Neovisno o tome što ih smatram svojima, kao djeca su mi, ima i trenutaka u kojima i zagalamim. Lijepo je biti emotivan, ali tu nema mjesta za to. Ovo je borilački sport, ovdje se radi i neovisno o njihovim invaliditetima ja im kažem: 'Nije ti ništa, ustani i radi dalje'. Smatram da, neovisno o tome što se radi o osobama s invaliditetom, bile one s intelektualnim poteškoćama ili tjelesnim oštećenjima, moraju znati što je gornji, što donji blok, a ne samo izvoditi forme - kaže trener, koji je ponosan do neba na svoje sportaše. Kako na natjecatelje, tako i na rekreativce i osobe koje dolaze samo terapijski.
Zlato još nisu proslavili, ali imaju plan.
- Za vikend idemo u Zadar na kriterijsko natjecanje za Europsko prvenstvo u Innsbrucku i, kad se vratimo, napravit ćemo zajedničku večeru s roditeljima - zaključio je Kristijan, a mi im želimo da se i s Europskog prvenstva vrate s mnogo medalja oko vrata.