Jedna od najgorih stvari koja se nekome može dogoditi u životu, dogodila se muškarcu koji je došao kući ranije. Zatekao je ženu s ljubavnikom, spavali su nakon vatrenog seksa. Uzeo je fotoaparat i pobrinuo se da ostanu dokazi.

Ovo je njegova ispovijest:

Nikada nisam mislio da će se to dogoditi baš meni. Svatko od nas nekako misli da se takve stvari događaju nekome drugome. Ali, nažalost, život nam nosi mnoga neugodna iznenađenja i iskustva. Osjetio sam to nedavno na svojoj koži.

Tog dana moja žena je bila na slobodnom danu, a dijete kod bake i djeda. Ja sam poslovno otišao u grad, ali sam ranije završio s poslom te sam odlučio otići kući. Otključao sam vrata i ušao. Kao da sam znao, prvo sam otišao u spavaću sobu. Tada, kao da me netko polio hladnom vodom.

Ugledao sam svoju ženu u krevetu, s nepoznatim muškarcem. Oboje su čvrsto spavali, spokojno i sretno. Zvukovi otvaranja vrata i škripanje dasaka na podu nisu ih probudili.  

U tom trenu nešto se prelomilo u mojoj duši, imao sam osjećaj kao da mi je srce prestalo kucati. Osjetio sam duboku prazninu, pritisak u grudima i jedva sam disao. Mislio sam da ću pasti u nesvijest od šoka. Čini mi se da bi se bolje osjećao da mi je netko zario nož u leđa.

Trudio sam se da ih ne probudim. Na prstima sam otišao do ormarića u hodniku u i uzeo fotoaparat. Slikao sam ih samo zato da ona kasnije ne bi tvrdila da to nije istina, želio sam imati dokaz. Potom sam se okrenuo i tiho izašao iz sobe.

Otišao sam u kuhinju i sjeo za stol. Odložio sam fotoaparat, a mislima mi je krenulo bezbroj pitanja - Zašto, nakon pet godina sretnog braka? Što će biti s našim sinom, kako će on prihvatiti sve to? Zašto se to moralo dogoditi baš meni? Što ću sad napraviti?

Pitanja su jurila mojim mislima. Um mi je bio u totalnom rasulu, kao da nisam normalan. Sjedio sam u toj kuhinji pitajući se kako ću nastaviti sa životom.

Ne znam koliko vremena je prošlo kada sam iznad sebe čuo korake, čuo sam njihov smijeh. Smijali su se dok se moj život raspadao. To me je polako vratilo, pribrao sam se i ustao. Čekao sam da se spuste u prizemlje. Želio sam vidjeti njihove izraze lica kad shvate da nisu sami.

Ona je stala kao ukopana, a on je panično pogledavao u nju pa u mene i na kraju pobjegao, prizor je bio kao u filmu. Moja žena je samo stajala i pokušavala nešto reći, ali riječi joj nisu izlazile iz usta. Počela je plakati i moliti za oprost. Uvjeravala me je da joj je to prvi put, da je bila usamljena itd.

Rekao sam joj da ne troši energiju. Pokupio sam svoje stvari i otišao. Zaustavio sam se kod njezinih roditelja gdje je naš sin tog trenutka bio. Pokušao sam mu objasniti da moram otputovati, da neću više živjeti s njim i mamom, ali da ćemo se često viđati. Nije plakao, ali je bio skroz zbunjen. Srce mi se kidalo dok sam gledao njegove velike tužne oči koje nisu mogle skroz razumjeti što se događa.

Prošlo je osam mjeseci od tada. Život mi se nekako vratio u normalu. Redovito se viđam sa svojim sinom koji gotovo svaki vikend provodi kod mene. Upoznao sam divnu ženu. Zahvalan sam Bogu što mi je pomogao da iz svega izađem normalan, što mi je dao priliku da osjetim iskrenu ljubav.