Vjerojatno ste čuli za ime Dženise Pecotić, a ako ste ljubitelj kazališta, onda ste i gledali njezin veličanstveni rad - ovih je dana upravo jedna od naših najboljih kostimografkinja proslavila 35 godina karijere.
Njezine kreacije godinama podržavaju razne karaktere, donoseći sliku kreativnosti koja na daskama dobiva poseban život i energiju. Povodom toga popričali smo s uvijek nasmiješenom Dženisom. Otkrila nam je neke simpatične detalje iz djetinjstva, kako gleda na glazbu i umjetnost te još štošta zanimljivoga!
- Imala sam desetak godina kad mi je tata donio s puta igračku žirafu, a mojoj mlađoj sestri lutku. Bila sam silno razočarana jer ja sam bila ta koja se oduvijek igrala s lutkama i šivala im haljinice, dok se moja sestra tukla s dječacima i verala po drveću. Doduše, moj tata kao da je bio vidovit. S četrnaest godina sam već dosegla visinu od 178 cm i sva sam bila nekako ‘žirafasta’ - smije se Dženisa.
Doba Beatlesa i Stonesa
Danas još crta, dizajnira i šiva “haljinice”.
- Bila sam tinejdžerica kad sam si sašila prve hlače, smiješne, žute, na trapez. Bilo je to uzbudljivo doba Beatlesa, Rolling Stonesa i Mary Quant. A onda sam malo zastranila i otišla na arhitekturu pa na povijest umjetnosti. No nije išlo pa sam se vratila ‘haljinicama’, odnosno otišla na Višu školu za dizajn tekstila i odjeće. Moja, tad trogodišnja kći bila mi je prvi model pa sam u početku radila samo dječju modu. Sjećam se jedne od prvih revija kao članice ULUPUH-a u zagrebačkom HNK 1984. godine. Moji su klinci jedva hodali u prevelikim haljinama jer sam na toj reviji odlučila da je krajnje vrijeme da ‘odrastem’ i prestanem dizajnirati za djecu. Ipak sam povremeno još imala izlete u dječju modu te sam čak dva puta dobila nagradu Zlatna pupa na Zagrebačkom velesajmu - prisjeća se Dženisa.
No na faksu je shvatila da je vrijeme da krene dalje, definirala se u njoj ta ljubav prema kazališnoj kostimografiji...
- Presudno je bilo poznanstvo s našom velikom kostimografkinjom Ikom Škomrlj, mojom učiteljicom i mentoricom.
Kostimografija i moda
Ajki me je odvela u neke potpuno nove svjetove, svjetove likovnosti, klasične glazbe, suvremenog plesa i klasičnog baleta, opere, književnosti... Poput labirinta iz kojega više nisam željela izaći. I ne znam u potpunosti odgovoriti na pitanje kakve veze ima kostimografija s modom... Možda ta da je kostimografija primijenjena moda ili možda još prije da je moda primijenjena kostimografija - kaže Dženisa.
Jer, ono što glumci odijevaju itekako je u službi njihova karaktera, uloge i čitave priče. I to ide tako daleko da se kostimom određuju vrijeme, prostor i karakter glumca, pjevača, plesača... Primjer poznat i široj publici (i radi hit filma u kojemu je glumila Natalie Portman) su prekrasne bijela i crna labudica.
- Da, te pačke ili tutu, baletne haljinice, nepogrešivo nas vode ka mračnom, odnosno pozitivnom, svijetlom karakteru. A kad smo već kod pačke, moram istaknuti da je to najteže izvodiv odjevni predmet u kostimografiji! Naravno, danas postoje tvornice koje ih proizvode na traci, ali ništa se ne može usporediti s onom izrađenom u kazališnoj krojačnici, od ruku iskusnih kazališnih krojača. Za mene je svaka kazališna krojačnica ono magično, čarobno mjesto, kojemu se uvijek iznova divim - govori naša sugovornica.
Umjetnost u cjelini nas veže i sjedinjuje
Uz kazalište i kostime, Dženisina ljubav je i glazba.
- Kaže se da je upravo glazba ono što sjedinjuje, a dodala bih i da je umjetnost u cjelini ono što veže i sjedinjuje. Upravo mi se to dogodilo s dvije divne umjetnice, obje mezzosopranistice, Renatom Pokupić i Dubravkom Šeparović Mušović. Oblikujem im odjeću za koncertne nastupe i uvijek je glazbena tema ta koja diktira, daje inspiraciju za dizajniranje njihovih haljina. Ponekad se Dube i ja znamo i ‘posvađati’ oko neke ideje, ali kako je rekao Igor Stravinski: ‘Nužda stvaranja mora nadići sve prepreke’. Jer ta radost koju osjećamo kad vidimo da je na svijet došlo nešto nastalo našim radom, kako se oduprijeti želji da je podijelimo s bližnjima? - pita se kostimografkinja.