J. R. Storment iz Portlanda u SAD-u saznao je da mu je sin umro tijekom konferencijskog poziva na poslu. U tom trenutku je shvatio kako su mu prioriteti u životu bili pogrešno posloženi, jer je sa svojim djetetom provodio premalo vremena. Njegov sin Waley preminuo je u snu zbog komplikacija uzrokovanih blažim oblikom epilepsije.
Kada bi mogao vratiti vrijeme više bi vremena provodio sa obitelji, a manje na poslu. No, zna da je vratiti vrijeme nemoguće, ali moguće je pokušati utjecati na druge roditelje da ne počine istu grešku kao on, a zbog koje će žaliti do kraja života. Otvorenim dirljivim pismom na LinkedInu pokušao je motivirati druge da provode više vremena sa svojom djecom, a manje se zamaraju poslom i karijerom.
POGLEDAJTE VIDEO o potresnoj ispovijesti Hrvatice:
Evo što je napisao:
Prije osam godina sam u istom mjesecu dobio sinove blizance i postao suvlasnik tvrtke Cloudability. Prije tri mjeseca Cloudability je bio isključivo u mojem vlasništvu. Otprilike tri tjedna nakon toga izgubio sam jednog od mojih dječaka.
Kada sam primio taj poziv, sjedio sam u konferencijskoj sobi sa 12 ljudi u našem uredu u Portlandu. Nekoliko minuta ranije priznao sam im kako u posljednjih osam godina nisam uzeo više od tjedan dana slobodnog. Moja supruga i ja smo imali dogovor da, kada jedan od nas nazove, drugi odgovori na poziv. Dakle, kada je telefon zazvonio, ustao sam i odmah otišao do vrata konferencijske sobe.
Još dok sam hodao prema njima pitao sam je: 'Hej, što ima?'.
Njezin odgovor je bio leden i izravan: 'J.R., Wiley je mrtav'.
'Što?', Odgovorio sam s nevjericom.
'Wiley je umro', ponovila je.
'Što?! Ne', viknuo sam: 'Ne!'
'Žao mi je, moram nazvati 911'.
To je bio cijeli razgovor. Sljedeće čega se sjećam je to kako istrčavam iz ulaznih vrata s ključevima od automobila u ruci, bijesno jureći preko ceste i ponavljajući 'oh F**k. oh F**k. oh F**k'. Na pola puta sam shvati kako nemam otvarač za garažu u kojoj sam parkirao. Potrčao sam natrag u predvorje i vikao: 'Neka me netko vozi, neka me netko vozi'. Srećom, kolega je to napravio.
Nisu ga pustili mrtvom sinu 2,5 sati
Nesretni otac je zadihan stigao kući, ali još nije znao uzrok smrti. Policija je kuću tretirala kao moguće mjesto zločina pa sina nije mogao vidjeti naredna dva i pol sata.
Kada je medicinski inspektor napokon završio posao, bilo nam je dopušteno ući u sobu. Nadvladala me jeziva smirenost. Legao sam kraj njega u krevet koji je volio, držao sam ga za ruku i stalno ponavljao: 'Što se dogodilo prijatelju? Što se dogodilo?'.
Ostali smo uz njega možda pola sata i milovali ga po kosi dok nisu došli sa kolicima odvesti ga. Pratio sam ga, držao sam ga za ruku i stavio dlan na njegovo čelo dok su ga vozili kroz naš uzak hodnih. Svi automobili su otišli, a posljednje je bilo vozilo sa Wileyjem u njemu.
Prisjetio se kakav je njegov sin bio
Wiley je bio opsjednut pokretanjem posla. Jedan dan to je bio štand sa sokovima, drugi galerija, zatim tvrtka za izgradnju svemirskih objekata... U svakom od tih scenarija našao se i njegov brat, a ponekad i mi roditelji. Sa otprilike pet godina odlučio je da će se oženiti kad odraste.
Do šeste je pronašao djevojčicu sa kojom se držao za ruku. Preselili smo iz Portlanda u London pa na Havaje, a on je sa njom održavao vezu rukom napisanim pismima. Nedugo nakon što smo se opet vratili u Portland, njih dvoje su se u pismu složili da će se vjenčati. Ona ga je pitala, a on je pristao. Srećom uspio ju je dvaput vidjeti nakon što smo se vratili.
'Potpisivanje njegove osmrtnice me dotuklo'
Jedan od bezbroj teških trenutaka bilo je potpisivanje osmrtnice. Bilo mi je teško vidjeti njegovo ime napisano na vrhu. Međutim, dva polja na smrtovnici su me skroz dotukla. Prvo, njegovo 'Zanimanje' - nikada nije radio, drugo 'Bračni status' - nikad oženjen. A tako je silno želio napraviti obje stvari. Osjetio sam se i sretnim i krivim što sam imao uspjeha u ta oba područja.
Za čime sve žali i što bi promijenio
U posljednja tri tjedna naišao sam na beskrajan niz stvari zbog kojih žalim. One uglavnom pripadaju u dvije kategorije: stvari za koje bih volio da sam napravio drugačije i tuga zbog svega što je on radio, a ja to nisam vidio. Supruga me stalno podsjeća na sve ono što je radio:
Wiley je bio u 10 zemalja, vozio se automobilom poljoprivrednom cestom na Havajima, planinario po Grčkoj, ronio na Fidžiju, nosio odijelo u fantastičnoj britanskoj pripremnoj školi tijekom dvije godine, spasio se od morskog psa na jet skiju, poljubio više djevojčica, postao je dovoljno dobar u šahu da me je pobijedio dva puta zaredom, pisao je kratke priče i opsesivno crtao stripove.
Sjetio se i tog kobnog dana
Morao je, kaže, jako rano ustati pa nije provjeravao dječake, a to je ono za čime jako žali, što nije ušao u njihovu sobu, pogledao ih i poljubio.
Probudio sam se oko 5.45 sati ujutro zbog niza sastanaka koji su me čekali. Odvozio sam sobni bicikl, razgovarao telefonom sa analitičarem iz mojeg matičnog ureda, zatim je uslijedio razgovor sa kolegom na putu do posla, a ostalo se događalo u uredu. Tog jutra sam izašao bez da sam se pozdravio i provjerio svoje dečke.
Poruka za druge roditelje: 'Zagrlite djecu!'
Mnogi su me pitali što mogu učiniti kako bi mi pomogli. Zagrlite svoju djecu! Nemojte raditi do kasnih sati. Žalit ćete zbog mnogih stvari na koje ste trošili vrijeme, kada vremena više ne bude. Pretpostavljam da redovito imate sastanke tipa jedan na jedan sa ljudima sa kojima radite. Imate li redovito zakazane sastanke sa svojom djecom? Ako postoji pouka koju treba izvući iz svega što se meni dogodilo, to je podsjetiti druge (i mene) da ne propuštaju stvari koje su zaista važne.
Veliko je pitanje kao se vratiti poslu na način koji u meni neće ostaviti osjećaj žaljenja kakav imam sada. Da budem iskren, razmišljao sam da se ne vratim. Ali, vjerujem u riječi Kahlila Gibrana: 'Rad je ljubav postala vidljivom'. Za mene je ta rečenica svjedočanstvo toga koliko zarađujemo, rastemo i nudimo kroz posao koji radimo. Ali, taj rad mora imati ravnotežu kakvom sam ja rijetko živio. To je ravnoteža koja nam omogućuje da svoje darove ponudimo svijetu, ali ne po cijenu sebe i svoje obitelji.
Dok sam sjedio pišući ovaj post, u sobu je ušao moj drugi sin Oliver tražiti vrijeme za ekran. Umjesto da kažem svoje uobičajeno: 'Ne', prestao sam pisati i pitao ga mogu li se igrati s njim. Bio je sretno iznenađen mojim odgovorom i povezali smo se na način kakav bih ranije propustio. Male stvari su važne. Jedina svijetla stvar u ovoj tragediji je poboljšanje odnosa vezanih za njega.
Naša obitelj je prešla iz dvije jedinice od po dvoje (dvoje djece, dva roditelja) u trokut koji čini nas troje. To je veliko prilagođavanje za obitelj u kojoj su oduvijek bila četiri člana. Oliver je imao odličan komentar kada smo razgovarali o tome, rekao je: 'Tata, trokut je najjači oblik'.
Tužna, ali u isto vrijeme i lijepa ironija je to što je Oliver u našem novom kvartu upoznao tri seta blizanaca starih osam godina otkako je Wiley preminuo'.
Riječi Wileyeve najdraže pjesme stalno mu se vrte po glavi
Jedno od Wileyjevih sretnih vremena bilo je slušanje glazbe i plesanje. Dovraga, to dijete je zbilja moglo plesati. Obožavao je Seoski sajam u Oregonu i godinu dana prije nego što smo krenuli u London, slušali smo bend koji je tamo svirao verziju 'Enjoy yourself (It’s later than you think)- Uživaj u sebi (kasnije je nego što misliš).
Te riječi se zalijepile za mene tog dana prije tri godine, bolne su i danas:
Godinama i godinama radiš i radiš, uvijek si u pokretu
Nikad ti ne ostane minuta, previše si zauzet izradom tijesta
Jednog dana, kažeš, zabavljat ćeš se kad postaneš milijunaš
Zamisli da će sva zabava koji češ dobiti u starim danima - biti u stolcu na ljuljanje
Uživaj, kasnije je nego što misliš
Uživaj, dok si još u ružičastoj boji
Godine prolaze brzo kao treptaj
Uživaj, uživaj, kasnije je nego što misliš, prenosi megaphone.upworthy.com.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM: