Povratak (Dobriše Cesarić)

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. 
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijim putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tom trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.

Ove noći (Pablo Neruda)

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomične oči.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.

Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.

Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona nije uz mene.

Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.

Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas. Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.

Povratak (Antun Branko Šimić)

Ti ne slutiš
moj povratak i moju blizinu
U noći kad šumi u tvom uhu tiha mjesečina 
znaj;

ne korača mjesečina oko tvoje kuće.
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu.

Kad koračajući cestom mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne ptice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala.

I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koračam uspravan i svečan
kao pored tebe.

Annabel Lee (Edgar Allan Poe)

Prije mnogo i mnogo godina
u carstvu kraj mora to bi
djeva je živjela koju su zvali imenom
Annabel Lee.
S tek jednom je živjela mišlju
da voli, i da se volimo mi.

Bio sam dijete, i bila je dijete
u carstvu kraj mora to bi
al više nego ljubavlju mi smo se ljubili
ja i Annabel Lee.
I zbog toga nebeski krilati serafi
bili su zavidni.

I to je razlog što jednom davno
u carstvu kraj mora to bi,
vjetar se spusti iz oblaka noću
sledivši moju Annabel Lee:
I došli su plemeniti rođaci njeni
meni je oteli
da je zatvore u grobnicu tamnu
u tom carstvu što kraj mora bi.

Zavidjeli su nam anđeli s neba
ni upola sretni ko mi,
da to je razlog
kao što znaju u tom carstvu kraj mora svi
što noću je vjetar iz oblaka došao
i sledio, ubio Annabel Lee.

Al ljubav nam bila je jača 
od ljubavi mnogih
što su stariji bili nek mi,
i mudriji mnogo nek mi,
i niti anđeli gore na nebu,
ni podmorski demoni zli
ne mogu mi razdvojiti dušu
od duše lijepe Annabel Lee.

Jer mi ne bljesne mjesec
da sne ne donese o lijepoj Annabel Lee
kada zvijezde se stvore
vidim kako gore tek oči Annabel Lee.
Tako ležim kraj svoje drage,
do zore, svoje drage, drage
života i mlade
u njezinoj grobnici uz more,
u njezinom grobu uz šumorno more.

Naša tajna (Desanka Maksimović)

O tebi neću govoriti ljudima.
Neću im reći da li si mi samo 
poznanik bio, ili prijatelj drag; 
ni kakav je, ni da li je 
u našim snovima i žudima
dana ovih ostao trag. 

Neću im reći da li iz osame, 
žeđi, umora, ni da li je ikada 
ma koje od nas drugo voljelo;
niti srce naše da li nas je radi nas
ili radi drugih kadgod boljelo. 

Neću im reći kakav je sklad
oči naše često spajao u sazviježđa žedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad 
da tako bude -
ili nam je bilo svejedno. 

Neću im reći da li je život
ili od smrti strah 
spajao naše ruke;
ni da li zvuke smijeha voljeli smo više
od šuma suza. 

Neću im reći ni jedan slog jedini,
što je moglo, ni da li je moglo nešto,
da uplete i sjedini 
duše naše kroz čitav vijek;
ni da li je otrov ili lijek
ovo što je došlo
onome što je bilo. 

Nikome neću reći kakva se zbog tebe pjesma događa
u meni vječito:
da li opija toplo 
kao šume naše s proljeća;
ili tiha i tužna šuti u meni rječito.
O, nikome neću reći
da li se radosna ili bolna
pjesma događa u meni. 

Ja više volim da prešućene
odemo ona i ja
tamo gdje istom svjetlošću sja
i zora i noć i dan;
tamo gde su podjednako tople
i sreća i bol živa;
tamo gdje je od istog vječnog tkiva
i čovjek i njegov san.

Zbog ljubavi ( Paul Elurad)

Razmrsio sam sobu gdje spavam, gdje snivam
Razmrsio sam polje i grad gdje život provodim,
Gdje svjetlo se skuplja u mojim odsutnim očima,
Gdje sunce izlazi, gdje snivajuć bdim.

Svijet male sreće, bez površine i bez dna,
S odmah zaboravljenim čarima,
Rođenje i smrt zamršava njihove dodire
U neba i zemlje pomiješanim naborima.

Ništa ne odijelih, već udvostručih srce svoje.
Da bi se voljelo, sve stvorih: nestvarno i što je java;
Dadoh joj njen razum, njen oblik, njenu toplinu
I besmrtnu ulogu-njoj koja me obasjava. 

Ti koja imaš nevinije ruke  (Vesna Parun)

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom. 

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama. 

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči. 

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne. 

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama. 

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika. 

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi. 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine. 

I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost. 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

Ljubavna pjesma (Rainer Maria Rilke)

Kako da dušu sputam, da se tvoje ne takne?
Kako, mimo tebe, njom da grlim stvari i daljine?
Ah, rado bih je sklonio na koje
zaboravljeno mjesto u sred tmine,
u neki izgubljeni kut, u kom
neće je tvoje njihati dubine.
Al’ ipak, sve što dodirne nas dvoje
k’o gudalo nas neko spaja, koje
iz dviju struna jedan mami glas.
Na kom instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirač drži nas?
O, pjesmo slatka.

Sjaj u travi (William Wordsworth)

Sada, kada ništa na svijetu na može 
vratiti dane prohujalog ljeta,
naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne 
treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim 
živjeti.

Zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava,
zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svađali i
da smo bili krivi...

Požurimo s danima i danima što će doći
požurimo sa shvaćanjima, sa svim što me 
odvaja od tebe.

Jednom ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali i gazili 
ali, tvoje ruke bit će prekratke, a noge 
premorene da se vratiš ... bit će kasno.

Možda ćemo se naći jedanput na malom 
vrhu života i neizrečene tajne,
htjet ćemo jedno drugom reći, al' proći 
ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo 
jedno drugome moći dati.

Zaboravit ću oči 
i neću promatrati zvijezde koje me na 
tebe neobično podsjećaju.

Ne boj se, jednom ćeš se zaljubiti,
al' ljubit ćeš zato što će te nešto na toj ženi podsjećati na mene.

Ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u njima vlada kob i egoizam!
Život je borba - nastoj pobijediti,
ali ako izgubiš - ne smiješ tugovati.
Cilj života je ljubav - a ona traži žrtve...

Bio si moje veliko proljeće,
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti,
koje ću se sjećati.

Osjećat ću tugu jer sam tebe voljela, 
bit će to ironija tuge ...

Nestat će sjaja u travi,
nestat će veličanstvenost svijeta.
Ostat će samo blijeda slika onoga što je prošlo.

Sanjam kako idem pored tebe (Dragutin Tadijanović)

...ali kad te u daljini ugledam,
Prelazim na drugu stranu, protivnu,
Gdje me nećeš opaziti
Između prolaznika mnogih.

Pred tobom se sakrivam
Za uglove ulične
Ili za široka stabla.
U noći, sanjam kako idem pored tebe.

Čekaj me (Konstantin Simonov)

Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek šiju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatiti,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu-
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.

Samotna ljubav (Antun Gustav Matoš)

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi -
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?
Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi-
Poginut ću noćas i za dragom poć.
- Ljubav nije sreća! - znaš li kad mi reče?-
- Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
- Ljubav boli, boli, kao život boli,
- Teško, teško onom koji jako voli. -
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam - ko kamen.

Volio sam vas (Aleksandar Sergejevič Puškin)

Volio sam Vas; i ljubav još, možda,
Nije ugasla sva u srcu mom;
No nek Vas ona sad ne brine više,
Ja neću da Vas rastužujem njom.

Volio sam Vas nijemo i bez nade,
S ljubomorom i strepnjom srca svog;
Volio sam Vas iskreno i nježno,
Volio Vas tako drugi, dao Bog.

Za tebe moja ljubavi (Jacques Prévert)

Otišao sam na trg ptica
I kupio sam ptica
za tebe
moja ljubavi

Otišao sam na trg cvijeća
I kupio sam cvijeća
za tebe
moja ljubavi

Otišao sam na trg željeza
I kupio sam okove
teške okove
za tebe
moja ljubavi

A zatim sam otišao na trg groblja
I tamo sam te tražio
Ali te nisam našao
Moja ljubavi.