Posttraumatske stresne reakcije mogu biti više ili manje intenzivne, a nekad i toliko jake da dijete nije u stanju obavljati svakodnevne aktivnosti, kaže prof. dr. sc Gordana Buljan Flander iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
Djeci koja su vidjela situaciju u kojoj je njihov ili tuđi život bio ugrožen javljaju se namećuće slike ili “flashbackovi” te situacije.
- Dijete može imati noćne more te izbjegavati stvari i situacije koje ih na to podsjećaju. Neka djeca se povlače u sebe, a ima i onih koji postaju agresivni - kaže.
Ističe da nije cilj da dijete zaboravi tešku situaciju, nego da proradi traumu na mjestu na kojem se osjećaju sigurno, s nekim s kim se osjećaju sigurno. Važno je, ako dijete to želi, pričati o traumi.
- Pokažite interes i saslušajte ga. Dajte mu do znanja da ga razumijete. Recite djetetu: ‘Znam da ti je teško’ - kaže Buljan Flander. Dodaje da mu treba objasniti da su promjene i reakcije kroz koje prolazi normalne s obzirom na to što mu se dogodilo. Osim toga, dijete treba potaknuti na izražavanje kroz igru.
- Važno je da se vrati obavljanju svakodnevnih aktivnosti koliko je to moguće - govori. Svaki pozitivan pomak djeteta treba podržati. Trauma se ne smije umanjivati riječima: “Nije to ništa”.
- Osim izbjegavanja razgovora o onome što ih je potreslo, odmaže i ponašanje kao da se ništa nije dogodilo. Loše je i obećavati nešto što ne znate hoće li se dogoditi i govoriti: ‘Ovakve situacije se neće ponavljati’ - kaže. Stručnjaku se treba javiti ako se dulje situacija ne poboljšava nakon traumatskog događaja jer neprorađene situacije mogu izazvati poremećaje u kasnijoj dobi.
- Sjećanje na loše situacije dijete sprema u mentalnu kutiju u glavi. Ona bi se trebala zatvoriti, ali dijete to ne može i drži je otvorenom. Umjesto da energiju usmjerava na odrastanje, ono je troši kako bi vrata mentalne kutije držalo zatvorenima. Nakon nekog vremena sjećanja počnu curiti kroz smetnje i simptome - objasnila je.
Što se tiče smrti bližnjih, važno je da dijete proradi smrt, a ne da se pokušava ubrzati proces.
- Ako je djetetu uginuo pas, ne govorite mu: ‘Kupit ćemo drugog’. Pričajte o tom psu i sve dok ne završi tugovanje za njim nemojte kupovati novog. Dijete mora do kraja proći žalovanje - ističe. Kad obitelj izgubi člana, pomoć osim djece trebaju i roditelji.
- Zajedničkom terapijom roditelji i dijete mogu uspješnije prebroditi krizu i vratiti narušenu atmosferu. Roditelj ne može sam pomoći djetetu ako i sam treba pomoć - kaže.
Ovim djetetu samo pogoršavate traumu
• Izbjegavanje razgovora o događaju zbog kojeg je dijete doživjelo traumu
• Nemojte obećavati ono što ne možete garantirati i govoriti: ‘Ovakva situacija se sigurno više nikad neće ponoviti’
• Izbjegavanje odgovora na pitanje o situaciji koja je potresla dijete
• Ako govorite: ‘Ne osjećaj se tako’, dijete doživljava da njegovo ponašanje nije u redu
• Minimaliziranje potresne situacije rečenicom: ‘Nije ti to ništa’ - ignorirate težinu situacije i dijete ima osjećaj da ga ne razumijete
• Ponašanje kao da se ništa nije dogodilo
• Požurivanje oporavka od traume rečenicom: ‘Toliko je vremena prošlo od tada’
PRINC HARRY PONOVNO ŠOKIRAO JAVNOST: Jedan njegov zahtjev iznenadio je mnoge