Bikovi koji lete... Divovske mrkve na otočkim škrapama... Harmonikaš, bengalke i Brazilke uz kajak... Ne, nisam sanjao niti potpuno poludio... Sve mogu objasniti... Časna riječ.

Počelo je jutarnjim pozivom Cvika, managera za komunikacije iz Red Bulla. Prvo sam mislio da se šali kad je rekao da će nam poslati helikopter da nas malo snimi iz zraka. Međutim kada smo začuli šum moćnog helikoptera opremljenog za snimanje nije bilo druge nego povjerovati u bajku o letećim bikovima. Ne znam koliko košta let takvim strojem, ali fotografije i video snimka iz zraka Bola i Zlatnog rata, vjerojatno najpoznatije i najslikanije hrvatske plaže jaaaako je vrijedan poklon Red Bulla. Mislav, njihov sportaš zbog kojeg se dogodio ovaj zračni desant bio je oduševljen. A da nije bilo Vlade iz najstarijeg i najvećeg hrvatskog surf centra, koji mu je posudio kajak, ništa se od toga ne bi dogodilo. Tako je Big Blue, pomogao Red Bullu da Mislavu da krila.

Leteće bikove smo riješili, slijede divovske mrkve. Veslali smo dakle kao ulje mirnim morem od Bola prema Vrboski na Hvaru.Takva je bonaca rijetka pojava u kanalu koji je inače poznat po svojim stalnim vjetrovima zbog kojih je Bol jedno od omiljenih okupljališta wind-surfera i kitera iz cijelog svijeta. Po tako mirnom moru najviše volim kajakariti sam, u tišini koju remeti samo ritmično pljuskanje vesala, pa sam se malo odvojio od ostale trojke.

Na čas sam pomislio da sam možda previše zaglibio u meditativno raspoloženje kada sam na otočiću ispred sebe vidio divovske, dvometarske mrkve kako vire iz škrapa. To što se otočić zove Zečevo, a zečevi vole mrkve koje nam tako rado za doručak nudi Čedo, možda je neko objašnjenje, ali ono je još uvijek dosta daleko od racionalnog. Kasnijim googlanjem po netu otkrivam da se radi o umjetničkoj instalaciji s jedne kiparske radionice održane prije par godina na Jelsi.

Nakon kratkog odmora uz mutant-povrće na Zečevu, uveslavamo u Vrbosku, najmanji hvarski grad. Zbog dubokog fjorda i mostića koji povezuju najuži dio kanala, Vrbosku nazivaju i „Malom Venecijom“. Ovdje se nalazimo s dragim ljudima iz Hvar adventure agencije, Vese, Kićom i Pačom u društvu kojih ćemo provesti ostatak dana i koji su krivi za onaj dio priče o harmonici, bengalkama i Brazilkama. Već ranije mi je Pačo predložio promjenu prvobitnog plana ulaska u grad Hvar s biciklima te ponudio zamjensko uveslavanje kajacima u hvarsku luku. Kako su se do sada prijedlozi lokalaca uvijek pokazali boljim od mojih planova, prihvaćam prijedlog.

 Malo mi je žao da zbog premalo vremena koje nam je ostalo nećemo proći kroz Starogradsko polje, ali ispada da je na ovu znamenitost koja je od prije par godina uvrštena u UNESCO Popis Svjetske baštine, čak bolji pogled s visine glavne ceste po kojoj vozimo. Starogradsko polje je značajno po tome što njegova parcelizacija potječe još iz antičkog razdoblja i najbolje je sačuvana izvorna grčka podjela zemljišta na cijelom Sredozemlju. Svaki mukotrpni okret pedala na usponu do tunela na cesti prema Milni, gdje ćemo ponovo sjesti u kajake, isplatio se čim smo prešli na južnu stranu otoka. Hvarski pejzaži i pogledi prema ostalim otocima, Korčuli, Visu, Paklenjacima ili pak impresivnom poluotoku Pelješcu, jednostavno su čudesni.

 No čuda su na Hvaru kažu toliko česta da ih se već smatra uobičajenima. U Milni presjedamo u kajake i već nakon prvog rta susrećemo još jednu Hvar-adventurovsku prijateljicu, Dariju, pojačanu s troje Brazilaca. Dobrodošlica im se toliko svidjela da su poželjeli pridružiti nam se i uveslati s nama u Hvar. Nastavili smo tako dalje pojačani i međunarodnom podrškom. A onda, pred posljednjim rtom prije ulaska u grad, počeo je spektakl. Prvo se s jednog broda koji nam je dolazio u susret oglasila harmonika i prolomila hvarska neslužbena himna lokalnog rokera s pjace Gegota, Jamajka. Razveselila me ta pjesma i razdraganost putnika koji su je pjevali, ali nisam ni pomislio da to ima neke veze s nama. Često nam ljudi s jedrilica, glisera i turističkih brodova mašu, pozdravljaju i bodre nas dok veslamo kraj njih. No kad se brod počeo okretati i pratiti nas i kad sam među raspjevanim pjevačima prepoznao Georgesa, direktora Turističke zajednice, shvatio sam da su tamo zbog nas. 

A onda su se i drugi čamci, gliseri i jedrilice počeli okretati i uz brodske sirene, povike, bodrenja, pjesmu i, naravno, bengalke, okružili nas i zaplovili s nama. U trenu se stvorila gužva i galama koju su svojim glasnim sirenama pojačali i brojni jedrenjaci privezani u gradskoj luci. Mislim da je čak i ekipa Hvar adventurea bila iznenađena ovakvim dočekom. Srećom da sam suze ganuća i razdraganosti uspio odplakati prije pristajanja i izlaska pred ostatak veselog odbora za doček. Dovoljno smiješno izgledam u neoprenskim bermudama i zaštitnoj navlaci koja izgleda kao suknjica; još da zaplačem pred tolikim ljudima ne bi mi ostalo ni „d“ od dostojanstva. Skupilo se na vrhu hvarske rive svijeta, a nekako neprotokolarno iskreni i veseli dočekali su nas gradonačelnik Pjerino, koji je pomogao i izvaditi kajake iz mora, predsjednica hvarskih obrtnika Kate, Zrinka iz Sunčanog Hvara... Na rivi stol s domaćom rakijom, vinom, sirom, pršutom...prava, iskrena, vesela i razdragana dobrodošlica.

Hvarska se bajka nastavila navečer u čarobnom okruženju konobe „Stori komin“ u Malom Grablju, starom, napuštenom (s izuzetkom navedene konobe) seocetu kamenih kuća skutrenih u liticama impresivnog, dubokog kanjona. Fešta s dragim HA ljudima i vrlo egzotičnim, karizmatičnim gazdom Bertijem produžila se do dugo u noć zbog čega eto i jednodnevno kasnim s ovim blogom. Nemojte zamjeriti. Čudo je već i to što se svega sjećam.