Freyja Hanstein, utemeljiteljica bloga i aplikacije 'Wholesame World', posvećene zdravim životnim navikama, upoznala je Larsa, svog budućeg supruga, 2011. godine, dok je putovala Azijom. Kad ju je posjetio u Londonu, bilo je to već nakon što se suočio s dijagnozom sinovijalnog sarkoma trbuha. Preminuo je 2014. godine, kad su oboje imali 27 godina, a nedugo zatim njoj je dijagnosticiran tumor na mozgu. U razgovoru s njom nastao je ovaj esej, u kojem opisuje kroz što je sve prošla, a prenosi Insider..
POGLEDAJTE VIDEO: Zadranka samo dva mjeseca nakon što je slomila kičmu prehodala Via Adriatica
- Moja bajkovita romansa započela je nasumičnim susretom s muškarcem koji je kasnije postao moj muž, na Baliju. Preminuo je prerano, nakon dijagnoze raka, a ubrzo nakon toga uslijedila je i moja vlastita bitka za zdravlje. Naime, nakon što sam stekla diplomu iz morske biologije, otišla sam raditi u blizini Sydneya, gdje sam se zarazila lokalnim životnim stilom, koji podrazumijeva proaktivni pristup u očuvanju fizičkog zdravlja. Na povratku u Englesku putovala sam Indonezijom.
Tu sam sredinom 2011. srela Larsa. Nakon što smo se razdvojili, posjetio je Kinu, a onda se mjesec dana kasnije pojavio u Londonu. Počeli smo se viđati i zajedno obilaziti grad i okolicu.Tada mu je dijagnosticiran abdominalni sinovijalni sarkom, rijetka vrsta raka koja se javlja na zglobovima – ispričala je.
Budući da su oboje znanstvenici, istraživali su sve što se moglo i imali dobar odnos prema njegovoj bolesti.
- Porijeklom napola Australac, napola Nijemac, Lars je razvio strategiju: Provest će istraživanje, obići liječnike, biti siguran da je uzeo sve u obzir i onda jednostavno 'isključiti' svoju bolest. Brinuo se za svoje fizičko zdravlje, vodio računa o pozitivnim emocijama i pazio na to što jede. To je neizmjerno promijenilo njegov životni stil i zdravlje. No, preminuo je tri godine nakon što smo se upoznali. Nakon što je u Njemačkoj odlučio prekinuti s liječenjem, došao je do Londona da me vidi i odlučili smo preseliti u Cornwall i vjenčati se na plaži. Lars je na kraju samo želio surfati ili hodati kad je imao energije, a udomili smo i štene. Nakon što smo proveli zajedno samo tri godine, moj suprug je umro u studenom 2014. godine. Oboje smo imali samo 27 godina. Kao da se suočavanje s tugom nije dovoljno teško, počela sam primjećivati čudne simptome tijekom vožnje i surfanja.
Ti čudni, mali napadi u glavi, poput onoga što se događa kad niste dovoljno pojeli, postajali su sve češći i trajali duže, praćeni teškim umorom koji bi se javljao nevezano. Bilo je to kao buđenje iz sna. Jedva sam uspjela shvatiti da sam izgubila nekoga, a već sam bila u situaciji da moram provjeriti događa li se sa mnom nešto loše. Otišla sam na brzinu na 10 pretraga, sve dok mi godinu dana nakon vjenčanja nije konačno dijagnosticiran tumor na mozgu. MRI mozga pokazao je da je značajan dio mog mozga u temporalnom režnju — oko 5 puta 7,6 centimetara — bio napadnut i postojale su mrtve stanice u tom području. Pripremili su me za operaciju radi uklanjanja tumora.
Moj brat je neuroznanstvenik, a preko sveučilišnih veza mog oca upoznala sam divnog neurokirurga koji je bio otvoren i iskren prema meni. Naime, nacionalna zdravstvena služba ponudila je uklanjanje samo oko 50 posto zahvaćenog područja, no nakon dugog razgovora i konzultacija s mojim privatnim vezama, odlučila sam da treba ukloniti cijeli tumor. To je bila moja odluka, a početkom 2016. prošla sam kroz operaciju, znajući da me Lars podržava s druge strane.
Nekoliko dana nakon operacije doživjela sam teške mentalne posljedice. Iako sam mogla formulirati misli, nisam ih mogla izraziti. Nisam mogla razumjeti što mi govori moje tijelo, jesam li umorna, gladna, treba li mi kupaonica, ili sam samo željela malo svježeg zraka. Kasnije sam prošla radioterapiju, a onda i kemoterapiju. Tad sam osjećala da radim nešto pozitivno prema onome što mi treba tijelo i što mi može spasiti život.
POGLEDAJTE KAKO FREYJA IZGLEDA: OVDJE
Mogla sam se osloniti na mnoge predivne prijatelje, no moja je osobnost bila drugačija, jer nisam mogla pravilno govoriti. Ponovo sam učila kako obraditi i izgovoriti misli koje mi padnu na pamet, nastojeći zapamtiti ono što sam iznova učila. Trebalo mi je oko tri godine da dođem do ove razine. Osjećala sam se kao tinejdžer koji treba stalnu skrb roditelja, nisam mogla napraviti ništa 'odraslo' sama, poput vožnje, ili toga da popijem čašu alkohola. Život mi se puno promijenio otkad mi je dijagnosticiran rak.
Sad sam u potpuno drugom svijetu. Živim u drugoj kući, ne radim isti posao, s drugim sam muškarcem i imam dva psa – ispričala je Freyja.