Postizanju ekološke održivosti mora se protezati kroz mnoge slojeve - ekonomski, socijalni, etički, ne samo ekološki.
Tek tada možemo govoriti o našem izboru hrane kao ekološkoj mjeri, objašnjava dr. Richard Oppenlander, autor knjige 'Food Choice and Sustainability: Why Buying Local, Eating Less Meat, and Taking Baby Steps Won’t Work'. U svijetu, objašnjava, 91 posto zemljišta prekriveno prašumama od 1970. godine sada se koristi za ispašu stoke, od čega je većina namijenjena izvozu iz siromašnih u bogate zemlje.
- Trenutno je više nego dovoljno hrane za prehranu cjelokupne populacije, pa čak i dovoljno da se nahrani devet milijardi ljudi za koje se predviđa da će živjeti 2050.. Ali zbog toga što se polovinom svjetskog žita hrani stoka, a ne direktno ljudi, milijuni su suočeni s gladi - kaže autor i dodaje da se resursi iscrpljuju neodrživim tempom. Dr. Oppenlander razbija i još jedan mit.
- Jedenje domaće biljne hrane donosi mnoge zdravstvene i ekološke prednosti. Međutim, čak i stopostotna lokalna prehrana uključuje životinjske namirnice, koristi više fosilnih goriva nego biljna (pre)hrana koja se vozi na tisuće kilometara. Razlog tome je što prijevoz od poljoprivrednika do trgovca na malo emitira tek četiri posto stakleničkih plinova u cjelokupnom procesu proizvodnje hrane - kaže Oppenlander.
Jasno naglašava da imamo sposobnost da hranimo sve ljude na zemlji, sada i ubuduće, ali samo ako promijenimo vrste namirnica koje svakodnevno konzumiramo.
Sve dok su meso i drugi proizvodi životinjskog podrijetla dio jednadžbe, problem nije rješiv - zaključuje autor.