Ljudi koji imaju problema s navikom da se prejedaju mogli bi imati nisku razinu serotonina, tvrdi mlada psihologinja Melinda Karth u tekstu za Psychology Today, koja se bavi neuroznanstvenim istraživanjima vezano uz poremećaje u prehrani. Kaže kako razumijevanje uloge serotonina u poremećaju hranjenja može voditi liječenju ove bolesti, odnosno ukazuje na to što bi mogao biti lijek.
POGLEDAJTE VIDEO: Slovenski biciklist progovorio o bulimiji od koje već dugo boluje
- Serotonin je kemikalija koja se uglavnom proizvodi u našem probavnom traktu. On kontrolira stanice koje mogu prenositi informacije tijekom međustaničnih 'razgovora', pa serotonin može utjecati na sve, od toga koliko smo gladni, do osjećaja tjeskobe, pojašnjava.
Zašto ljudi imaju različite razine serotonina?
Naše tijelo zahtijeva određene količine serotonina za optimalan rad. Međutim, ne proizvodi svačije tijelo "optimalne" količine serotonina. Jedan od razloga za te razlike su naši geni koji određuju koliko serotonina proizvodi naše tijelo. Gene bismo mogli shvatiti kao 'priručnik' s uputama koje naslijedimo od svojih roditelja, koji govori o tome što je potrebno proizvesti i u kojim količinama da bi naše tijelo optimalno funkcioniralo.
Kod mnogih ljudi prema tom se priručniku proizvodi dovoljno serotonina i oni funkcioniraju dobro. Ipak, ne nasljeđuju svi isti 'priručnik' za upotrebu i proizvodnju serotonina. Umjesto toga, kod nekih ljudi upute sugeriraju tijelu da proizvodi više (ili manje) proteina povezanih sa serotoninom nego što je potrebno, ili da stvara proteine koji su deformirani. Te razlike mogu dovesti do ekstremnog povećanja ili smanjenja serotonina, dovodeći u pitanje neke biološke fuunkcije, primjerice razinu stresa ili stanje probave ili psihološke (anksioznost) funkcije koje nas održavaju zdravima.
Osim genetike, na to može utjecati i okruženje, odnosno nije nevažno s kim se družimo, što i koliko jedemo i koliko spavamo, jer sve to može utjecati na našu razinu serotonina. Kao i stres, tjelovježba, dob i/li izloženost sunčevoj svjetlosti.
Serotonin i poremećaji prejedanja
Iako znamo da serotonin igra značajnu ulogu u razvoju poremećaja prehrane, nije do kraja jasno kako to čini. Ljudi koji pretjerano jedu (poremećaj prejedanja, bulimija), često imaju nižu od prosječne razine serotonina. To ima smisla s obzirom na to da nizak serotonin može utjecati na nekoliko karakteristika poremećaja prejedanja.
Na primjer, niske razine serotonina doprinose depresiji koja se često dijagnosticira upravo kod tih ljudi. Osim toga, utvrđeno je da ljudi koji se prejedaju doživljavaju veći osjećaj nagrade kad jedu, što znači da jelo može biti način kojim ublažavaju depresiju.
Osim toga, nizak serotonin je povezan s impulzivnošću i poteškoćama u prepoznavanju osjećaja sitosti, što je oboje tipično za poremećaj prehrane. Jedan od primarnih zadataka serotonina je da nam kaže kada smo siti, pa ako su razine serotonina preniske, to izostaje. Tako čovjek može nastaviti jesti i nakon što je zapravo dosta pojeo.
S druge strane, odnos između restriktivne prehrane (anoreksija nervoza) i serotonina malo je zbunjujuć. Naime, dok su neke studije utvrdile da osobe s anoreksijom nervoza imaju nižu razinu serotonina od prosjeka, drugi nalazi sugeriraju da ipak imaju više razine serotonina, ali su te razine - skrivene gladovanjem. Stvar je u tome da tijekom ograničenja u prehrani razina našeg serotonina pada.
Pružaju li istraživanja dovoljno dokaza i nadu u rješenje?
Postoje i neki dokazi o utjecaju serotonina na manje česte poremećaje hranjenja, no još uvijek nema dovoljno elemenata za kvalitetnu analizu rezultata, upozorava autorica. Nedostaje nam bolja tehnologija praćenja, a jedan od problema je i u tome što se razine serotonina u takvim istraživanjima analiziraju samo kod ljudi kod kojih već postoji neki poremećaj prehrane, pa je teško odrediti kakvu su razinu serotonina imali ranije, odnosno što je uzrok, a što posljedica.
Ovo ipak ne bi trebalo obeshrabriti, kaže Melinda Karth.
- Iako se još trudimo pronaći najbolje načine za proučavanje serotonina kod ljudi s poremećajem prehrane, ograničeni dokazi koje imamo pokazali su da je serotonin vjerojatno jedna od najvažnijih kemikalija uključenih u razvoj tog poremećaja i njegovu postojanost. Već samo to može pomoći u usmjeravanju budućih farmakoloških tretmana za taj problem, i daje nam nadu za uspješno liječenje - zaključuje.