Putopisac, avanturist i književnik Davor Rostuhar s djevojkom Majom Tanasovski putovao je motociklom od Zagreba do Cape Towna više od osam mjeseci. U afričkim selima našli su one kojima je pomoć najpotrebnija i direktno ih darivali. Nije im ni jednom pukla guma. Ovaj 31-godišnji Zagrepčanin napustio je studij sociologije i povijesti te osnovao Klub za ekspedicionizam i kulturu kako bi mogao putovati svijetom. Dosad je objavio četiri knjige, napisao tisuće reportaža i objavio 5000 fotografija u raznim medijima - od National Geographica do Playboya. Svoj 250-dnevni put do Zanzibara na motociklu predstavio je na tromjesečnim predavanjima u 41 gradu Hrvatske i regije. Predavanje je održavao u knjižnicama, kulturnim centrima, kino dvoranama, gradskim vijećnicama, kafićima, klubovima, pa čak jednom i na benzinskoj crpki, a vidjelo ga je oko 4000 ljudi. 

- Dirnuti pričom Ivane Parlov koja je u Tanzaniji otvorila sirotište na prošlom putovanju Afrikom, odlučili smo napraviti vlastiti projekt i ponovno se vratiti ondje kako bismo pomogli ljudima koji se bave rješavanjem problema od ekologije, krivolova, djece koja se ne mogu školovati, pa do Mozambika u kojem smo organizirali akciju kupnje mreža protiv komaraca i tako spasili 250 obitelji. Htjeli smo otkriti gdje ide taj novac za humanitarnu pomoć - kaže Maja Tanasovski, koja je s dečkom Davorom Rostuharom osmislila putopisni projekt. 

Kažu, htjeli su puno više napraviti, ali smatraju kako se i s ovim malim stvarima, poput mreža za komarce, može pomoći onima kojima je najpotrebnije. Nadaju se da će u budućnosti još više pomoći Afrikancima te da će im se i drugi priključiti. Davor kaže da su se susretali s običajima i tradicijom afričke kulture kao što je rad žena u polju i dječje čuvanje stoke, dok muškarci grade nastambe. Čedomorstva su ondje česta, što ga je šokiralo, no ondje je to običaj plemena pa su ih morali shvatiti. Pleme Karo, u kojem su bili smješteni, pokušali su razumjeti, ali ih i uputiti na druge načine rješavanja prenapučenosti plemena. Na kraju su prihvatili njegov prijedlog i odlučili se na promjenu tradicije.

- Nakon Etiopije otišli smo u Keniju u kojoj nas je očekivao najzahtjevniji dio puta cestom koja nije asfaltirana, a vrebaju i odmetnici koji pljačkaju ljude. Jedino što smo mogli napraviti je da naručimo nove gume iz Zagreba u slučaju da nam puknu ove, već izlizane od puta, kako bismo ih što prije zamijenili i pobjegli u slučaju da nas napadnu. Na kraju nam se na granici dogodio kvar motocikla koji nisam mogao sam riješiti sa svojim mehaničarskim znanjem pa smo morali do tisuću kilometara udaljenog automehaničara. Stavili smo Pegija, kako od milja zovemo motocikl, na kamion i zaputili se u državu Nairobi automehaničaru preko zloglasne ceste Mojali - kaže Davor. 

Išli su na Kilimandžaro s 11 nosača, svatko je nosio po 15 kilograma stvari, dvojicom kuhara i dvojicom vodiča. Put je bio lagan na početku, ali onda su prolazili kroz razne vremenske zone što su bili bliže vrhu. Na kraju su završili među ledenjacima.

- U početku svi pjevaju po putu, no što su bliže vrhu, to je pjesma tiša. Prva scena koju smo vidjeli bili su malaksali i pothranjeni nosači koji za sitniš rade kako bi prehranili obitelji. To je ta druga strana medalje Kilimandžara – ističe Rostuhar. 

Kaže kako turisti uživaju u luksuzu, a nosači nemaju ni dobru odjeću pa se pitao tko je kriv - vlasti ili potražnja turizma. No odgovor je našao u agenciji koja potplaćuje radnike. Ali agencija tvrdi da su krivi nosači koji se tako odijevaju namjerno samo kako bi izazvali sažaljenje kod turista i više zaradili. Dakle, priznali su da jedino varajući mogu dovoljno zaraditi. Turisti mogu, dodaje Davor, jedino paziti s kojom agencijom idu i kako se odnose prema nosačima. Maja je najbolje podnijela putovanje na najviši vrh Afrike.

- Za nagradu što je bila najbolja na Kilimandžaru, poklonio sam joj safari u najljepšem afričkom parku. Uživali smo u tipično lijepom i egzotičnom krajoliku s pješčanim plažama kao s razglednica. Htjeli smo se nagraditi nakon napornog uspona i prepustiti se čarima Afrike – priznaje Davor. 

U početku im put nije bio lagan. Maja i Davor su svaki dan pakirali stvari na motocikl od 660 kubika. Imali su više od 100 kilograma stvari. Uz to su morali dodati i dva kanistra s po 10 litara goriva. Višetjedna putovanja kroz europske zemlje do afričkog kontinenta su ih umorila. Najnapornije im je bilo pakiranje stvari. 

- Bilo nam je teško u početku jer smo morali jako rano ustajati kako bismo se počeli spremati za nastavak putovanja. Trebalo nam je svaki dan više od četiri sata da se spakiramo, a tek smo u državi Mozambik smanjili pakiranje na tri sata. Od dugosatne vožnje boljela su nas leđa pa smo svaki dan morali još ujutro raditi i vježbe joge kako bismo uopće mogli sjesti na motocikl – prisjeća se Rostuhar.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!