Autor bestsellera “Ralje” iz 1974. Peter Benchley prije nekoliko godina izjavio je kako nikad ne bi napisao tako zastrašujuću knjigu o velikoj bijeloj psini da je o njima znao sve što je poslije naučio. Brojna istraživanja potvrdila su da je velika bijela psina manje agresivna od nekih drugih srodnih vrsta, primjerice tigrastog morskog psa. Osim toga, morski pas nije nikad isplivao na plažu i otvorenim raljama tražio malo popunjenije kupače. Napast će samo ako neoprezni kupači i surferi zaplivaju u njegovu staništu. Morski pas, da tako kažemo, ima ukus, a čovjek nije na njegovu danevnom jelovniku. Više je brza hrana, poslije koje se osjeća kao da je pojeo stiropor. Ono što su za nas fini roštilj, janjetina s ražnja ili baklava u šećernom umaku, to su za morske pse tuljan, tuna i ostale ribe.
U hranidbenom lancu morskih pasa čovjek nije karika, a povremeni napadi intrigiraju javnost zbog slike koja je o njima stvorena, ali i fatalnih posljedica koje ima susret s ovim predatorima. Statistike govore kako se ne bi trebali bojati jer na godinu više ljudi strada od običnog psa nego njegova morskog imenjaka. Istina je da su veliki proždrljivci, no i to ima evolucijsko objašnjenje. Za razliku od većine riba, oni su toplokrvne životinje s velikom mišićnom masom i moraju neprestano plivati. To zahtijeva goleme količine energije, pa ne čudi da povremeno progutaju dijelove bicikla, kantu kerozina ili staru čizmu.   

Morski pas orijentira se po mirisu. Nanjuši li lovinu, detektira odakle dolazi, usmjeri se i tada pliva ravno prema izvoru mirisa, ponekad udaljenom i nekoliko stotina metara. Krv u njima izaziva svojevrsno bjesnilo i tada, bez obzira na opasnost, nasrću na lovinu. To može biti čovjek, no nerijetko napadaju i ranjene pripadnike svoje vrste.