Hipohondrija je stanje zaljubljenosti u vlastitu bolest, rekao je poznati austrijski neurolog, “otac psihoanalize”, Sigmund Freud. Ova njegova teza dobro je poslužila i Brianu Dillonu, autoru knjige “Tormented Hope: Nine hypochondriac lives”. Opisujući, katkad drastično kaotične, živote devet poznatih hipohondra iz prošlosti: Marcela Prousta, Charlesa Darwina, Florence Nightingale, Andyja Warola i drugih, Dillon iznosi uvjerenje kako su se slavni hipohondri užasavali bolesti, no istovremeno beskrajno uživali u svome strahu. Hipohondriju su, kaže Dillon, usvojili kao način života, tj. dobru ispriku za bijeg od stvarnosti u utočište vlastita svijeta mašte i kreacije, u kojemu su zatim, potaknuti vlastitim osjećajima užasa i imaginacije, stvarali djela za pamćenje.

>> Hipohondrija može varirati u intenzitetu. Tako je netko, npr., stopostotno uvjeren da boluje od određene bolesti te mu dobivanje upravo takve dijagnoze postaje glavna životna preokupacija. Netko drugi toliko strahuje da nešto nije u redu, da zbog same pomisli na loše vijesti izbjegava odlazak liječniku. Blaži je oblik često pomišljanje da nešto ne valja, no bez stalnih posjeta liječniku.
>> Iako su uvjereni da boluju od tjelesne bolesti, hipohondri bi trebali nastojati uzeti u obzir činjenicu da boluju od hipohondrije, ističu psihijatri. Primjete li da potraga za medicinskom dijagnozom uzima kontrolu nad njihovim životima, bilo bi dobro da potraže pomoć stručnjaka.
>> Ne zna se točno zašto neki ljudi ne mogu zanemariti tjelesne osjete koje drugi uopće ne zapažaju. No neki faktori mogu utjecati na pojavu i razvoj hipohondrije. To su: teška bolest u djetinjstvu, poznavanje ljudi koji boluju od teških bolesti, smrt nekoga bliskoga, hipohondrija u obitelji.

MARCEL PROUST: Francuski književnik, koji se, zbog preosjetljivosti na buku, zatvorio u spavaču sobu te u krevetu proveo većinu života, patio je od preosjetljivosti na sve i svašta. Vlažni ručnici, centralno grijanje i pelud samo su neki od, kako je tvrdio, uzročnika njegovih zdravstvenih problema. Iako sam hipohondar, u romanima je ismijavao hipohondriju drugih.  
CHARLES DARWIN: Znanstveniku i prirodoslovcu Charlesu Darwinu bolest je služila kao disciplinarno sredstvo pomoću kojega je u život uveo red i prisilio se na strogi raspored, potreban za znanstveni rad. Tako je tvrdio da je za njegov naporni rad i postignuća zaslužna upravo bolest. Patio je od želučanih smetnji, grčeva, glavobolja te kombinacije osjećaja “tuposti, starosti, prigluposti i malodušnosti”.

JAMES BOSWELL: Za studija u Nizozemskoj, u dobi od 23 godine, škotski pisac James Boswell proživio je prvi napad hipohondrije. Opisao ga je kao kombinaciju zabrinutosti, klonulosti i depresije. Liječnici su uzrocima bolesti proglasili nezdravu prehranu i nedostatak tjelovježbe te mu propisali rano ustajanje, vježbanje, redovitu večeru i umjereni seks. 
CHARLOTTE BRONTE: Britanska književnica Charlotte Bronte doživjela je napad hipohondrije dok je, s 19 godina, radila kao učiteljica u West Yorkshireu. Hipohondrijom je smatrala kombinaciju tuge, zabrinutosti i rezignacije, koje su je obuzele jer u to vrijeme nije stizala pisati niti razmišljati.
WOODY ALLEN: Poznati američki neurotičar i hipohondar, filmski redatelj Woody Allen, zbog mrljice koja mu se pojavila na ruci, prekinuo je snimanje filma “Vicky Christina Barcelona” i uputio se na liječnički pregled. Nakon što se vratio, umjesto da se bavi filmom, nastavio se žaliti na doktora koji ga je pregledao.