Kina nije bila na našoj listi odredišta, pogotovo za život, ali tražeći posao u inozemstvu i neka nova iskustva odabrali smo baš - Kinu. Ili ona nas, pripovijeda nam Kristina Doričić (29) koja se zajedno s dečkom, danas suprugom Igorom (26) u veljači prošle godine zaputila u najmnogoljudniju zemlju na svijetu. Odlučila se zaposliti kao učiteljica engleskog, a to i nije bilo tako teško jer ih Kina na godinu treba čak 200.000. 

Deset dana nakon što je poslala molbu za mjesto u jednoj školi u Shenzhenu, odradila je intervju Skypeom, a onda u samo 14 dana ostalo im je da prodaju dva automobila, iznajme stan, daruju psa, doputuju u Shenzhen i nađu smještaj.

Kao turistički djelatnici naviknuti na stalna putovanja bili su svjesni goleme kulturološke razlike. Zato im je u prilagodbi mnogo pomoglo iskustvo Kristinine mlađe sestre Tajane koja je Kini na magisteriju.

- Najvažniji savjet koji smo dobili od Tajane bio je ‘pripremite se na sve’, na što smo se mi samo slatko nasmijali. Sada bismo isti takav savjet dali svakome tko planira posjetiti Kinu - govori Kristina. Nekoliko dana po dolasku bili su u blagom stanju šoka ponajviše zbog činjenice da gotovo nitko ne govori engleski pa su se morali snalaziti - improviziranom pantomimom. Google prevoditelj isprva im je bio najbolji prijatelj...

- Jedan od velikih faktora koji izaziva osjećaj izgubljenosti su svakako kineski simboli. Srećom u gradskom prijevozu imena stanica napisana su slovima što je od velike pomoći. Osim mobitela s navigacijom, nekada bismo pitali prolaznike za pomoć, no to je bilo ponekad znatno dulja opcija, te bi u većini slučajeva bili upućeni u pogrešnom smjeru. Naime, Kinezi će se smješkati strancima i pokazati određeni smjer čak i ako ne znaju koji je ispravan. Pretpostavljam da vole koncept “pomoći” više od priznanja da ne znaju u kojem smjeru je određena destinacija - priča Kristina. 

Dok je Igor tamo poslovao s tehnološkim servisima, Kristina je predavala engleski koji maleni Kinezi počnu učiti još u vrtiću, u dobi od dvije godine. U školi u kojoj je radila učionice su bile ostakljene, pa su roditelj mogli pratiti nastavu, a na kraju bi uvijek nestrpljivo isčekivali učiteljev komentar o djetetovu napretku koji im je prevodio asistent zadužen za održavanje reda u učionici. Iako su djeca, kaže, pomalo razmažena i ne vole dijeliti ništa s drugom djecom, rado će darovati svoju igračku ili slatkiš učitelju. 

Shenzhen se u samo 20 godina razvio iz malene ribarske luke u jedan od najvećih gradova u Kini sa 16 milijuna stanovnika. Udaljen je samo oko pola sata od Hong Konga. Ultra je moderan, a divovski neboderi niču svaki dan pa je osjećaj kao da ste u središtu divovske građevinske zone. Ima čak deset građevina viših od 200 m dok je Shung Shing Square među deset najviših u svijetu. Da ne bi morali putovati, sagradili su Window of The World, mali grad sa svim svjetskim građevinama na jednom mjestu, poput Eiffelova tornja, egipatskih piramida...

- Živjeli smo u Futian Districtu u kojem stanuju oko četiri milijuna stanovnika, te sam od tuda na posao putovala busom ili podzemnom željeznicom. Vožnja busom je vrlo jeftina, kreće se od 1-4 juana (približno kao kune), ovisno o tome u koji kvart putujete. Vožnja podzemnom je takoder oko 2-4 juana. Obje opcije su vrlo dobre osim u doba gužvi jer - Kineza je zaista mnogo! 

Unajmili smo jednosoban stan na sedmom katu bez lifta, što je bilo super za vježbu. Namještaj smo nabavili u jednom danu - frižider, perilicu rublja, aparat za vodu, krevet, ormar, stol, stolce, posteljinu, suđe i sve ostale sitnice za 1800 kn. Renta nam je bila 1000 kn, režije 100 kn, internet 30 kn. Imali smo i rešetke na balkonu pa smo stančić zvali naša krletka - govori Kristina i dodaje da je grad prepun šoping centara ali i malih radnji u garažama u kojima žive cijele obitelji... 

-Krojači šivaju i prepravljaju nasred ulice. Prekrivači i deke se prodaju na kilograme. Veliki je izbori imitacija poput lažnih Rolexa, Guccijevih cipela, Fendi odjeće i Chanelovih torbi i sve to za samo djelić novčane vrijednosti originala. Odjeća i obuća je zaista jeftina, ali isto se ne može reći za kozmetičke proizvode. Sve proizvode poznatih kozmetičkih kuća možete naći po dvostrukoj cijeni od one u Europi. Tako će vas, na primjer, Nivea dezodorans koštati 45 kn, a puder L’Oreal 350-400 kn. 

Djevojke su opsjednute proizvodima za izbjeljivanje kože kako bi bile što više nalik na strance. Sve imaju ravnu kosu koju kovrčaju, odijevaju se kao lutke i jako mnogo paze na liniju i što jedu. Muškarci se s druge strane ne brinu toliko o izgledu, nego više o statusu. Većina ima jedan dugi nokat što znači da se ne bave teškim fizičkim poslom, nego su vlasnici ili rade na uglednoj poziciji. Rijetko ćete vidjeti visokog, pretilog ili ćelavog Kineza. 

Većinom se kupaju samo nedjeljom, te ćete često vidjeti djevojke u istoj odjevnoj kombinaciji čak nekoliko dana zaredom. Mladi obožavaju luksuzne noćne klubove. Popularno je nakon izlaska u pet ujutro otići u spa centar na masažu od 1 sata i 45 minuta za samo 75 kn - govori Kristina. Kaže kako su se u Kini osjećali odlično jer Kinezi jako cijene bijelce i smatraju ih jako elegantnima, profinjenima i bogatima...

- Često će se dogoditi da vas zaustave na ulici i zamole za fotografiju ili vas slikaju bez pitanja tijekom autobusne vožnje - kaže. Trebalo im je vremena da nauče baratati štapićima, ali i to su svladali...

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!