U asortimanu mini mljekare Veronika ima više od 30 proizvoda koji osvajaju nagrade na domaćim i svjetskim sajmovima domaćih sireva, mlijeka, maslaca i ostalih mliječnih prerađevina. Vlasnik mljekare Mladen Šurbek (60) posao je pokrenuo u svom rodnom Desiniću, mjestu poznatom po legendi o Veroniki Desinićkoj i njezinoj filmskoj ljubavi prema Fridriku Celjskom.
POGLEDAJTE VIDEO: Mladen Šurbek o mljekarstvu u Hrvatskoj
Gdje ste se rodili?
U zagrebačkom rodilištu, ali cijeli život sam živio i odrastao u našem Desiniću. Pamtim ga kao mjesto koje bilo puno ljudi, prekrasno, osobito zimi kad je bilo više snijega. I naravno, bilo je tu puno krava i drugih životinja. Imao sam predivno djetinjstvo jer su ljudi puno radili u poljoprivredi i pomagali su si uzajamno. Nije bilo toliko mehanizacije i sve se radilo ručno, od trganja kukuruza do sjenokoše. U selu smo imali svega dva ili tri traktora.
Jesu li se Vaši bavili poljoprivredom?
Ne. Moja mama je bila trgovkinja, a tata službenik. Međutim, odrastao sam uz susjede sa kojima sam muzao krave. I danas mi nema ljepšeg osjećaja i slasnije delicije od toplog mlijeka ispod krave. Ipak, nisam išao u tom smjeru nego sam se bavio trgovinom te smo svi mislili da je to moja karijera. Nisam oduvijek htio biti trgovac, već sam se time odlučio baviti radi roditelja. Imali smo trgovinu.
Pa kako ste onda dospjeli do mljekare?
Nakon Oluje sam 1995. godine posjetio Knin i tada sam igrom slučaja bio u njihovoj mini mljekari. Nje danas više nema, ali tada me fasciniralo sve, od njihove priče i organizacije do načina proizvodnje. Razgovarao sam tamo sa njihovim djelatnicima i shvatio da zapravo gotovo svaki kraj Hrvatske ima svoju mini mljekaru, osim nas u Zagorju. E sad, znam ja da Zagorci više vole piti vino, ali ja osobno više volim piti mlijeko, i tako se rodila ideja o osnivanju naše mini mljekare. Cilj je bio ponuditi autohtoni domaći proizvod bez konzervansa i bilo kakvih dodataka.
Kako ste krenuli?
Prije 22 godina od prvih susjeda sam kupio 200 litara mlijeka i ponudio ljudima svježe mlijeko i svježi kravlji sir. Sve se rasprodalo, a iz mjeseca u mjesec se povećavala količina mlijeka koje sam otkupljivao, kao i prodaja. Ljudi su počeli tražiti jogurt, pa smo napravili jogurt. Onda su tražili tvrdi sir, pa smo ga napravili. Sve su recepture naših djelatnika iskušane, a od onih prvotnih 200 litara i dva proizvoda, danas na dan otkupljujemo 22.000 litara, proizvodimo 30 proizvoda i zapošljavamo oko 200 ljudi.
Odakle nabavljate mlijeko?
Od malih OPG-ova ovdje u našoj okolici. Mi smo jedina mljekara u Hrvatskoj koja radi samo i isključivo sa domaćim mlijekom. Naši proizvodi su malo skuplji jer su pravi domaći bez konzervansa i kemije, ali i zato što našim kooperantima iz Krapinsko - zagorske i Bjelovarsko - bilogorske županije plaćamo cijenu mlijeka koja im omogućuje da opstanu. Svi smo kao obitelj i pomažemo im u svim situacijama koliko možemo, pa i financijski koliko možemo. No moram reći da bez razumijevanja Ministarstva poljoprivrede i ministrice Vučković, sve male mljekare bi u Hrvatskoj propale odavno.
Zašto?
Zbog uvoza. Vani postoji višak mlijeka i višak proizvoda uz skriveno sufinanciranje, pa se takva roba jeftino prodaje na našem tržištu. Oni su nam nelojalna konkurencija.
Ima li i drugih izazova?
Ima. Naime, valja imati na umu da naši proizvodi imaju iznimno kratak put od proizvodnje do kupca. Mi smo jutros u četiri sata pokupili mlijeko kod naših kooperanata i dovezli ga u pogon te je kroz dan odmah u preradi, a već sutra ujutro je na policama i na tržnicama diljem Hrvatske. Nema kvalitetnijeg proizvoda od onog koji se radi na dnevnoj bazi, no mi smo, u usporedbi sa nekima drugima, vrlo mala tvrtka i sve radimo i proizvodimo sami.
A odakle recepture za proizvode?
Osmišljavaju ih naši djelatnici. Vodimo se za potrebama tržišta i željama naših kupaca. No čini mi se da sve nekako vuče jedno za drugim, tako da stalno radimo na razvoju novih artikala.
Jeste li Vi kad izradili sir?
Kako da ne! Puno puta i ne smatram to nečim posebnim ni vrijednim spomena.
Kako ste upoznali suprugu?
Moja supruga Đurđa (58) bila mi je susjeda i zajedno smo odrastali tako da se poznajemo cijeli život. Zajedno smo se igrali i muzli krave. Uz nju te još dvojicu prijatelja pokrenuo sam ovu mljekaru. Vjenčali smo se 1985. godine. Imamo troje djece. Jelena (35) je direktorica u mljekari kao i Goran (38), a naš najmlađi Lovro (21) još je na fakultetu.
Imate li unuka?
Premalo, samo troje, no moram reći da sam prema njima daleko bolji nego što sam bio prije toga prema svojoj djeci. Ne znam to objasniti, ali kad su onako maleni i zagrlite ih, uđu vam u srce i nema ljepšeg osjećaja. Jako volim svoje unuke.
Koliko je teško raditi sa članovima obitelji?
Uf, vrlo teško. Svakih mjesec dana razmišljam kako da ih najurim iz tvrtke, a oni bi pak najradije najurili mene. Ipak, ne damo se i ovdje vlada kreativni kaos te se u konačnici dogovorimo oko ključnih odluka.
Kako se odmarate od tog kaosa?
Puno pješačim i planinarim. Volim boraviti u prirodi i to me zaista opušta. Imam psa koji me posvuda prati i zove se Tori, a najčešće idemo na Lipicu, Strahinjčicu, Cesargradsku goru ili u Sloveniju. Ponekad idem i sa prijateljima, a na planinarenju sam upoznao prekrasne ljude. Tori je jako zahvalna pratilja u svim situacijama, a ponekad me prati i na posao.
Kako Vam izgleda radni dan?
Probudim se oko pet ujutro, malo prošećem, a onda idem do mljekare pogledati što ondje treba napraviti i kako ide posao. Naši djelatnici počinju dolaziti već oko šest sati, tako da je uvijek netko već tu kad dođem. Potom obavim sastanke koje sam predvidio za taj dan, provjerim gdje su problemi koje treba riješiti i tako funkcioniram do 16 ili 17 sati. Tada opet malo prošećem i protegnem noge, potom se vratim kući, pogledam što ima TV-u i odem spavati. I tako svaki dan. Priznajem da mi je zapravo posao život i nemam prostora za neke druge stvari.
Kakav ste kao šef?
Kažu da sam jako zeznut. Puno tražim od svih svojih zaposlenika, ali ih isto tako znam nagraditi ako se potrude: To su najčešće financijske nagrade ili slobodni dani za one zaposlenike koji su se tog mjeseca istaknuli trudom i radom.
Kako to da se uz rast i razvoj mljekara nije preselila negdje drugdje?
Mislite, bliže nekom većem gradu? Ma ne. Tu je friški zrak, prekrasna priroda i stvarno nema smisla pokvariti to odlaskom na neko drugo mjesto. Kod nas u Zagorju je sve još ekološki čisto i to najviše volim i cijenim, a to je i moj rodni kraj.
S druge strane, mnogi smatraju da je mljekarstvo u Hrvatskoj neisplativo, a ujedno imamo sve manje krava. Kako je u Zagorju?
Kao i u drugim krajevima Hrvatske, istina je da je krava sve manje. No naši kooperanti su svi na broju, nitko još nije odustao od proizvodnje mlijeka i dapače, još povećavaju broj svojih grla. Mljekarstvo, dakle, ima perspektive, ali treba mu promišljeno pristupiti. No u konačnici, sve ovisi o tome kako će se Ministarstvo poljoprivrede postaviti prema nama i hoće li nam te u kojoj mjeri pomoći. Smatram da nam je svima koji se bavimo mljekarstvom pomoć države nužna, a osobito u ruralnim planinskim krajevima. Na žalost, bez toga nam nema opstanka u sadašnjim tržišnim uvjetima.
Što smatrate svojim najvećim postignućem, na što ste najviše ponosni i zašto?
Najveće postignuće za mene je to što ljudi koji rade kod nas već 22 godine i dalje svakodnevno konzumiraju naše proizvode.
Što je najteži problem s kojim ste se suočili i kako ste ga riješili?
Imali smo financijski problem u jednom trenutku, ali smo ga riješili uzimanjem kredita i nesmetano nastavili s poslovanjem.
Kroz godine Vi ipak bilježite stalni rast. Ulažete li i dalje?
Apsolutno, stalno ulažemo i promišljamo o budućnosti i inovacijama. Trenutačno radimo na solarnoj elektrani, pribavljamo nove hladnjače, robotsku ruku u pogonu za punjenje sira. Stalno ulažemo u proizvodnju jer želimo omogućiti našim ljudima čiste proizvode, a ne samo robu iz uvoza.