'Želim biti s nekim
tko od života želi sve,
a u kišno nedjeljno popodne
ništa.'
Piše stihove koji su očarali ljude diljem svijeta, ali još uvijek ne znamo tko je on. Atticus je anoniman autor zbirke pjesama Voli nju divlju (Love her wild).
U posljednje se dvije godine nisam puno susretala s poezijom pa mi je ova knjiga došla kao pravo osvježenje i odmor od dugih rečenica i ispunjenih stranica.
Odavno sam shvatila snagu riječi, ali još uvijek me fascinira njihova moć koja znatno više dolazi do izražaja kada je u pitanju poezija. Nekoliko redaka, riječi, ima moć prodrmati srce, dušu i tijelo.
Ovo knjigu osim što čitaš, udišeš ju. Svaku napisanu riječ.
U dva dana pročitala sam ju dva puta. Ne treba vam puno vremena da od prve, dođete do posljednje stranice. No, po završetku poželite početi ispočetka.
Kao i u svakoj zbirci, neka pjesme su me oduševile više, neke manje. U nekoliko navrata sam uhvatila sebe kako sjedim sama u sobi, čitajući ovu knjigu dok mi se na licu nalazi iskren i velik osmijeh. S nekim sam se pjesmama mogla poistovjetiti od riječi do riječi.
'Dugo mi je trebalo da shvatim
da sam najsretniji
ne na zabavama
niti na večerama
niti na predstavama
već doma s tobom,
s našim knjigama
našim filmovima
i našim čajem.
I kamo god išli
od sada zauvijek
nosit ćemo tu sreću sa sobom
jer dom živi
sada u nama
kamo god
zajedno
pošli.'
Gotovo sve pjesme govore o onoj iskonskoj ljubavi. Ljubav koja nas prožima, koja je nesebična i ponekad, bolna. Već duže vrijeme razmišljam jesmo li se ulijenili kada je ljubav u pitanju, a Atticusove pjesme su me nagnale da u takvo razmišljanje zaronim dublje.
Shvatila sam da bi veliki broj ljudi neke pjesme opisali upotrijebivši epitete poput ljigavo, bljutavo, sladunjavo i patetično. 'Previše romantike', a što je s premalo romantike? Zašto se na to ne žalimo toliko?
Jer, budimo realni, romantiku smo pretvorili u nešto na što nam se diže želudac, u nešto na što kolutamo očima. Dakako, ima iznimki, ali te iznimke su sve rjeđe i rjeđe. No, o tome ću više neki drugi put.
'Pronašla se
na dugoj
i kvrgavoj cesti
a što je
kvrgavija
cesta bila,
to je više
sebe
pronalazila.'
Nedavno sam se uvjerila da muškarci mogu biti i jesu, osjećajna bića. Samo postoje i oni koji to vole prikrivati jer se to ne smatra dovoljno muževnim. Možda smo i mi djevojke pomalo krive za to.
Prije dva mjeseca ili manje, čitala sam 'Oblozi od tinte'. Knjiga u kojoj Bogdan Stevanović progovara o nekim aktualnim temama i problemima, na jedan vrlo otvoren i osjećajan način. Atticus je samo još jedna potvrda da postoje muškarci koji osjećaju i koji te osjećaj vraški dobro znaju prenijeti na papir.
'Ponekad se
želim smiriti
a ponekad
barem malo
želim biti
jebeni Gatsby.'
Volim vjerovati koliko god mi protestirali protiv te romantike, da ćemo po završetku zbirke, u dubini duše, poželjeti imati svog Atticusa. Nekoga s kim će naše takozvane 'nesavršenosti' postati poželjne i voljene. Nekoga s kim će ljubav biti dvosmjerna ulica. Nesebična, bezuvjetna i obuzimajuća – kakva inače jest i treba biti.
'Zadržite si svoje užurbane gradove
i dajte mi samo mjesec,
malo vina i stare prijatelje
koji se smiju u pustinji,
i pokazat ću vam
što su
pogani
nazivali bogom.'
U zbirci se nalaze i one pjesme koje govore o sreći, o važnosti da imamo krug ljudi s kojima se osjećamo svoji, slobodni. Podsjeća nas da imamo samo jedan život i da ga trebamo iskoristiti najbolje što možemo i znamo – udahnuti ga punim plućima.
Ovu knjigu smo odabrali za naš treći susret u virtualnom književnom klubu 'Mali klub boema'. Ovim putem vas pozivam, ako se želite pridružiti, još uvijek ima mjesta. Potražite nas na Facebooku. Riječ je o grupi.
Izdavač ove knjige je Znanje, a za ovako dobar prijevod možemo zahvaliti Maji Klarić. Godina izdanja je 2019., a knjiga ima 240 stranica. Poezija je popraćena prekrasnim fotografijama koje pridonose cijelom dojmu.
To je to od mene ovog puta. Hvala na čitanju i čitamo se opet uskoro!