Mene mati rodila u petak, nisam lipa al’ sam izuzetak, riječi su slavonskog bećarca kojima naša sugovornica, umirovljena profesorica Stanka Pavuna (87) počinje svoju priču, odmah odajući slavonske korijene. Shvatila je ona da nikad nije kasno ostvariti svoje snove i da pritom to da ste u zrelijim godinama ne igra presudnu ulogu. Zato se gđa Pavuna prije nekoliko godina pridružila glumačkoj družini u Domu umirovljenika Medveščak i prošle se godine prijavila na izbor za Miss radija na neviđeno koji je potaknuo Vojo Šiljak u emisiji Radio Sljemena “Još neviđeno”. Na tom je natjecanju umirovljena profesorica Pavuna bila najstarija kandidatkinja i žena s vjerojatno  najbogatijom životnom pričom.  Prisjeća se kako se prijavila iz zabave.

- Sjedila sam zavaljena u svom naslonjaču i slušala radio. Čula sam glas Voje Šiljka koji je pozivao kandidatkinje da pošalju prijave  na izbor. Javila sam se jer znam gospodina Šiljka, čije sam emisije  ‘Ulicama kružim’ rado slušala, a voljela sam i njegovu zbirku židovskih viceva. Nazvala sam da se malo našalim.  Kad su me pitali za tjelesne mjere, rekla sam da se nisam dugo mjerila, a na pitanje o hobijima rekla sam da imam nekoliko umjetničkih, ali sam se našalila da volim gledati sapunice, pa sam odabrala pseudonim Harambaša - smije se dobro raspoložena gđa Pavuna. Ali nije to bilo prvo iskustvo izbora za misicu toj vitalnoj gospođi:  još 2006. na izboru za misicu Doma umirovljenika Maksimir  proglašena je prvom pratiljom. Ali onaj tko bi mogao pomisliti da se gđa Pavuna prijavljuje na takve događaje iz dokolice, jako bi pogriješio, što postaje očitim čim vam opiše svoj tipičan dan. Počinje gledanjem televizijskih emisija i slušanjem radijskih,  a nastavlja se čitanjem tiskovina ili pisanjem eseja i kolumni. Nedavno je izdala knjigu “Lili, žena našeg doba“ čije je tiskanje, nakon duge potrage za izdavačem sama financirala uz pomoć sinova.  I to je djelo, kao i niz prethodnih, nastalo iz potrebe da duhovito prokomentira ljude i događaje oko sebe, ali i iz potrebe za pisanjem.  Dar za pisanje je, kaže,  naslijedila od oca Antuna Matasića autora “Slavončica”. Tijekom djetinjstva učila je ruski i njemački, svirala glasovir  i sanjala o glumi, ali to u uglednoj patrijarhalnoj obitelji nekad nije dolazilo u obzir.

- Ostale su mi u lijepoj uspomeni godine rane mladosti u Čakovcu. Kad se tamo održavao Euharistijski kongres,  tata je napisao jednočinku ‘Cvijet pod staklom’ u kojoj sam ja glumila pred Stepincem. Početkom rata  morali smo se vratiti u Osijek. Tamo sam se školovala, išla u glazbenu školu i zaljubila se u budućeg supruga Hrvoja Pavunu, kojeg je potkraj rata od sigurne smrti u Bleiburgu spasilo to što je znao liječiti konje. Sviđao mi se, ali mislim da je njemu bila zgodnija jedna druga djevojka. Lia, koja je odlično svirala. Ali nisam se ja dala. Znate, nisam bila lijepa nego zgodna i borila sam se za njega.  Kako je on bio veterinar i morao je otići po službenoj dužnosti u Crnu Goru pa se odlučio oženiti, prijatelji su mu rekli da sam mu ja bolja od Lije, jer bi mu ona samo svirala. I tako je on mene pitao bih li se udala za njega. Kad sam došla kući, moji mi nisu vjerovali, jer sam za njih bila neozbiljna i vrckava, i tražili su da me zaprosi pismeno. Vjenčali smo se otišli u Titograd i to su mi bile najdraže godine - prisjeća se gđa Pavuna i dodaje da joj je najgore bilo kad joj je umro suprug, 1984. Nakon toga se posvetila djeci, nastavničkom zvanju i  dobrotvornom radu u udruzi Dora. 

Radni je vijek ta energična žena provela u prosvjeti,  predajući ruski u osnovnim i srednjim školama te na Učiteljskom fakultetu metodiku ruskog jezika, a kratko je predavala i na Sveučilištu u Mannheimu. Autorica je mnogih udžbenika ruskog jezika i prijevoda i sjeća se kako je od tantijema plaćala sinovima dodatno školovanje.  To se isplatilo, pa danas ponosno ističe da je mlađi, Damir, magistar strojarstva i informatičar, ali se bavi i prevođenjem te ima svoju tvrtku Integra, a stariji Davor je ugledan fizičar koji trenutačno živi u Lausannei i Obamin je savjetnik za energetiku. - On živi zanimljiv život. Sada je u Lausannei gdje predaje kvantnu fiziku, ali stalno radi na projektima sa znanstvenicima u svijetu. Povezani su internetom i nekoliko se puta na godinu nalaze. Javi mi se i kaže: ‘Sad sam na brodu’, drugi put mi se javi iz Miamija, Vladivostoka, Kine ili Koreje - pripovijeda profesorica i ponosno pokazuje registratore s Davorovim radovima te fotografije  sinova, unučadi i praunučadi kojima, kaže, podijeli sve što ima.  

Kad se danas osvrne po sobi krcatoj uspomenama na bogat život i na desetak selidbi, ni za čim ne žali nego je i dalje zagledana u budućnost. Pokazujući sliku Rovinja, veseli se još jednom susretu s tim gradom, uz priznanje za najbolju glumicu 2012. na Scenskim igrama veseli se novim ulogama, a držeći knjigu “Lili, žena našeg doba“ najavljuje njezinu promociju. I dalje osluškuje život oko sebe, jer uvijek je bila svjesna ljudi u svom okruženju i otvorena je za svaku novu životnu prigodu jer, kaže:

- Postigla sam mnogo jer sam bila borac, znanjem, prirođenom energijom i karakterom.    

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!