Vjerovali ili ne, kada u kantu bacite plastičnu bocu s čepom, ona je zapravo nevjerojatno tvrd predmet. Upravo spoj čepa i boce predstavlja 'tvrdi orah' koji se ne da tako lako sprešati. Ako bolje promislite, u kantu zapravo bacamo zrak u praznoj boci. A onda veliki kamion, koji troši puno goriva i izbacuje puno ispušnih plinova, dolazi po kantu zraka i nešto lakih plastičnih boca koje zauzimaju puno volumena. Sada je jasno da se čep skida s boca kako bi ih komunalci mogli lakše sprešati i više boca voziti u kamionu, a ne samo zrak.
Ovu tajnu otkriva nam Aleksandra Anić Vučinić, stručnjakinja za gospodarenje otpada i izvanredna profesorica na Geotehničkom fakultetu u Varaždinu gdje odgajaju prve stručnjake koji će rješavati probleme okoliša, prve inženjere zaštite okoliša.
POGLEDAJTE VIDEO: Koliko mikroplastike unesemo u tijelo kroz hranu i piće?
- Neki krivo misle da se čepovi ne mogu reciklirati pa da se moraju skidati s boca. Itekako mogu. I nije problem ako se plastika čepa pomiješa s plastikom boce jer se u postrojenjima ta plastika melje i u običnoj vodi će plastika od čepa isplivati, a ona od boce potonuti pa se tako lako razdvajaju – objašnjava ova stručnjakinja.
Inače, prema nekim podacima, čepovi s boca peti su najveći zagađivač plaža i morske ih životinje lako zamijene za hranu.
Kad smo kod plaža – što je s čikovima?
Lani su vlasnici kafića na plaži Slanica na Murteru svakom gostu davali čašu točenog piva za svaku čašu opušaka koje bi skupili na plaži. Bilo je sličnih akcija i drugdje. A baš svi smo iskusili što znači rastegnuti ručnik na plažu, leći i onda gledati u nečiji opušak na mic do svog nosa.
- Opušak je zapravo celuloza poliacetala i teško je biorazgradiv. Tek nakon dvije godine masa opuška smanji se za 37 posto, što znači da je teško razgradiv. Prema nekim istraživanjima, najmanji period razgradnje je dvije godine, a neka istraživanja govore da je za to potrebno i do tisuću godina – kaže prof. Anić-Vučinić. Zanimljivo, da je kralj Tomislav pušio cigarete, njegov bi se čik možda tek danas u potpunosti razgradio.
Posljednje dvije godine doslovno su nas zatrpali smeđim kantama i komunalci nas neprestano potiču da odvojeno odlažemo biootpad. Pitali smo, zašto su kora od luka i ljuska od jajeta odjednom sad takav problem?
- Biootpad nije problem zato što će zagađivati podzemlje jednom kad dospije na odlagalište, nisu problem procjedne vode. Zapravo, biootpad je glavni neprijatelj atmosferskog omotača. Kada se biootpad razgrađuje u uvjetima gdje nema zraka, a to je odlagalište, tada nastaje staklenički plin metan. Kada se on nekontrolirano podigne u atmosferu, izravno doprinosi klimatskim promjenama i globalnom zatopljavanju. Takva nekontrolirana emisija metana s odlagališta uzrokuje do šest posto ukupnih stakleničkih plinova. Zato ga moramo odvojeno sakupljati i kompostirati – pojasnila je naša sugovornica.
Inače, jedna molekula metana ima "snagu" kao i 26 molekula CO2.
E sad, svi su valjda jednom čuli da i najmanja baterijica iz igračke autića stvara velike probleme ako se baci u smeđu kantu s biootpadom.
Je li ovo mit koji samo plaši ljude ili istina?
- Prava istina, jer i najmanja baterija može zagaditi do jedne tone komposta. Baterije u pravilu imaju teške metale. Kada netko takvu bateriju baci u svoju smeđu kantu, a kanta u kamionu s biootpadom, zapravo se uništio sav kompost koji bi nastao iz biootpada u tom kamionu. Tada se takav kompost može koristiti samo kao prekrivka ili na odlagalištima. A i to je upitno – rekla je prof. Anić Vučinić.
Lani su mnogi trgovački lanci radili velike marketinške kampanje samopromocije kada su povukli jednokratne vrećice koje zaista jesu golemi problem okoliša. Blagajne su nakrcali biorazgradivim vrećicama, a na njima često pišu ohrabrujuće poruke da bi se trebali ponositi ako ih koristimo.
No, jesu li biorazgradive vrećice zaista nama na ponos i potpuno bezopasne?
- To je zaista biološki razgradiva vrećica jer se jedim dijelom sastoji od biorazgradivog materija, ali drugi dio je i dalje plastika. Kada se takva vrećica kompostira, onda ona postaje problem u kompostu jer se stvara mikroplastika te imamo novi problem. A mikroplastiku ne želimo jer se može akumulirati u biljnim i životinjskim organizmima. Ipak, ako se u procesu kompostiranja mikroplastika neutralizira, može služiti kao prekrivka na odlagalištima gdje ne bi trebao biti problem – kaže.
Može li se baš sve reciklirati?
- Teoretski da, u praksi teško jer uvijek ostaje dio koji nije dovoljno isplativ da bi se reciklirao. Taj ostatak najbolje je energetski oporabiti, odnosno da se iskoristi energija zarobljena u njemu. Za to nam treba energana. Hrvatska i Malta jedine su zemlje EU koje nemaju energane kojih je u EU oko 500. Ljudi se najviše boje zbog neznanja. Danas su tehnologije jako daleko napredovale i riješile problem štetnih plinova. Neke su zato u središtima gradova, kao u Beču, gdje se koriste za proizvodnju struje, ali energane se danas koriste i za proizvodnju toplinske energije koja se isporučuje kućanstvima – odgovara prof. Aleksandra Anić Vučinić.
Naša sugovornica potpuno je uvjerena da su otpad i problem zaštite prirode poslovi sadašnjosti. Klimatske promjene dešavaju se upravo sada, glečeri se tope, priroda se mijenja. Zato je toliko važno odgajati stručnjake koji će rješavati i pitanje baterije iz autića u kompostu, čikova na plaži i mikroplastike iz biorazgradive vrećice.
- Takve stručnjake odgajamo upravo na Geotehničkom fakultetu u Varaždinu. Izbacili smo prve inženjere zaštite okoliša koji će na pametan način rješavati problem otpada koji se neprestano stvara. Dobro je što smo još mali pa se svakom studentu možemo posvetiti pojedinačno, ali imamo kapaciteta da upišemo i duplo više studenata nego do sad. Svatko, koga brine vrećica koja se zaplela o tijelo naše kornjače u Jadranu, glavate želve, trebao bi razmisliti o studiranju inženjerstva zaštite okoliša – kaže prof. Anić Vučinić.