Nadaju kako će obrazovanjem uspjeti ispraviti nepravdu koja godinama koči napredak njihovih sunarodnjaka.
POGLEDAJTE VIDEO: Oni su pobijedili predrasude
Mijenjali smo prezime zbog diskriminacije
Rodila sam se u romskom naselju Orehovica u Međimurju. Kao i u drugim takvim naseljima, često nema vode, struje ni osnovnih uvjeta za život. U početku smo živjeli u zaista skučenim uvjetima, nas petero djece u jednoj sobi. Roditelji su me dobili dok su bili maloljetni, mama je imala 16 godina a tata 19 i bili su oboje nezaposleni nezavršene škole. Tata je u međuvremenu postao zidar, i sad donekle u usporedbi sa drugima imamo bolji život u naselju, započinje priču Marina Horvat (19) koja se susrela s dvostrukom diskriminacijom još od najmanjih nogu.
S jedne strane svijet ju je doživljavao s predrasudama s kakvima obično doživljava Rome, a vlastiti narod ju je odbacivao.
- Svijetle sam puti i često su mi govorili "Ti nisi naša, ti nisi Romkinja" i to najviše boli, kad te tvoji odbacuju iako sam s njima od najmanjih nogu, sve smo prolazili zajedno. Hrvati su me, s druge strane, zvali bijelom Cigankom. Tu smo diskriminaciju osjećali oduvijek, a osobito je postala nesnošljiva kad moj tata nikako nije mogao dobiti posao. Naime, preživali smo se Oršuš što je tipično romsko prezime. Kako su ga uporno odbijali na svakom poslu, morao se odseliti u Njemačku i ondje radi. S obzirom na stalne prihode, zatražio je kredit u banci. Odbili su ga, iako je imao sve uvjete, samo zbog prezimena, pojašnjava Marina dodajući kako su se roditelji službeno vjenčali 2005. godine te su po ocu svi nosili isto prezime.
- No nakon toga s bankom, odlučili smo 2012. godine da ćemo svi promijeniti prezime u Horvat. Tata je tad bez problema dobio kredit u banci, govori ona i kaže kako su romska djeca diskriminirana i segregirana na svakom koraku. - Romska naselja su rak našeg društva jer djeca ondje žive u potpunoj izolaciji. Kad sam krenula u vrtić, išli smo u grupu u kojoj su bila samo romska djeca. Nismo znali hrvatski, a kako u naselju nema osobitih pravila ponašanja, svi smo bili divlji i neukrotivi. Zahvalna sam odgajateljicama koje su nas naučile svemu i u nama probudile povjerenje u sustav, nastavlja Marina i kaže kako je tek dolaskom u školu dobro naučila jezik i zainteresirala se za učenje i nastavu s kojom nikad nije imala problema.
Uvijek je imala dobre ocjene, a uvjeti u naselju su joj omogućavali učenje i rad jer, za razliku od većih romskih naselja, ovdje se i danas živi s Hrvatima u istoj ulici pa se trude njegovati dobrosusjedske odnose. Nema buke ni galame.
- Iz mog naselja je i mladi znanstvenik Benjamin Ignac koji je studirao na Oxfordu i surađivao s NASA-om, pa sam se uvijek ugledala u njega. Obitelj me poticala u obrazovanju svjesna da to otvara sva vrata, a ja sam se ugledala u Ignacov put nadajući se da ću postati poput njega. Upisala sam gimnaziju i tada sam shvatila da ipak trebam krenuti svojim putem, a to je pravo. Lani sam upisala studij i bez problema završila prvu godinu. Dolaskom u Zagreb sam pronašla i studentski posao, zaposlila sam se u Kravat pukovniji kao vojnikinja. Jako mi je lijepo ovdje i iako ne bježim od svog podrijetla i dičim se njime, mogu reći da su me svi jako dobro prihvatili bez ikakvih predrasuda i problema - objašnjava Marina.
Želja joj je završiti studij u roku, a potom otvoriti i vlastiti odvjetnički ured te zasnovati obitelj u Zagrebu.
- Možda se za četiri godine kandidiram za sljedećim izborima za Sabor kao zastupnica za manjine, jer osim što me zanima politika, veliki sam domoljub i želim se boriti za prava Roma, osobito prava žena u romskoj zajednici, zaključila je ona.
Izravno sam se upisao na fakultet zahvaljujući pobjedama na natjecanjima
Denis Bogdan (22) iz Kutine upisao je 4. godinu studija inženjerskog modeliranja i računalne simulacije na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu.
POGLEDAJTE VIDEO: Denis je uspješan student i radi u struci
Vrlo je uspješan student, sve je ispite položio u roku, a to zaista nije mala stvar kad na fakultetu imate četiri vrste matematike. No za njega to nije bila prepreka.
- Oduvijek sam bio dobar u matematici i još sam u osnovnoj i srednjoj školi išao na županijska i državna natjecanja iz matematike i fizike. Ukupno sam na sedam takvih natjecanja osvojio prvo mjesto, što mi je osiguralo izravan upis na željeni studij. Još sam u drugom srednje znao da ću ovo studirati, ponosno prepričava ambiciozni mladić čije je djetinjstvo i odrastanje bilo obilježeno podrijetlom. Rodio se u romskoj obitelji u predgrađu Kutine, a ima još tri brata i dvije sestre.
- Roditelji su se bavili isprva poljoprivredom, a poslije skupljanjem sekundarnih sirovina. Ja sam najmlađi. Sad kad su moji braća i sestre odselili i zasnovali svoje obitelji, oni žive od 950 kuna socijalne pomoći. Nisu završili osnovnu školu, no pomagali su mi kako su god mogli i usmjeravali me prema tome koliko je obrazovanje važno. No obitelj me poticala da se školujem, nikad nisu imali ništa protiv školovanja, a dok sam bio mali su jako puno radili sa mnom i sve što danas jesam dugujem njima, ponosan je Denis koji kaže kako se tijekom školovanja i studija susretao s predrasudama i stereotipima koje mnogi pripisuju romskoj populaciji, a kako to često biva, pojedinci ga nisu prihvaćali ni u vlastitoj zajednici.
- Bilo je svačega, od komentara što će ti škola i slično, ali većinom su bili pozitivni ili većinom su me podupirali, naročito sad kad sam na fakultetu. Bilo je tu i zadirkivanja i svega, ali polako je prelazilo u ponos što sam u nečemu dobar i ističem se po pozitivnim kvalitetama. S druge strane, susretao sam se i s predrasudama zbog mog podrijetla. Vjerojatno postoje predrasude jer su ljudi navikli na stereotipe koji su se tijekom godina stvarali o Romima i našoj manjini. Istina je da nas ima svakakvih, ali to nije samo u romskoj nego u svakoj zajednici. Ima ljudi koji se žele školovati i napredovati, a ima i onih koji žele ovisiti o državi i socijalnoj pomoći. To postoji u svakom narodu, kaže mladić dodajući kako mu je u školovanju osobito pomogla profesorica Tehničke škole u Kutini koju je polazio.
- Profesorica Mirjana Pavasović me primijetila, predavala mi je hrvatski jezik i zapravo je ona zaslužna za sve što sam postigao jer mi je stalno bila potpora, usmjeravala me u obrazovanju i dosta je napravila za mene. Mogao sam od nje tražiti savjet i sve što mi je trebalo, mogao sam joj se uvijek obratiti, a isti razgovor koji bih vodio s majkom mogu i s njom jer je smatram članom obitelji, kazao je Denis.
Kaže kako se trenutačno želi usredotočiti na studij i potom karijeru. Naime, uz studij ima i posao te vjeruje kako će ga nakon diplome ondje zadržati.
- Radim u privatnoj tvrtki na osiguranju statičkih i dinamičkih opterećenih konstrukcija - to znači da radite jako velike proračune koji imaju i po 20 - 30 stranica i uspoređujete rezultate sa ostalima koji su radili slične projekte. Riječ je proračunima konstrukcije u brodogradnji, autoindustriji i slično, pojašnjava on.
Kaže kako se jednog dana vidi u ulozi obiteljskog čovjeka i oca, ali mu se s tim trenutačno ne žuri. Dapače, dodaje ako u Hrvatskoj ne bude bilo adekvatnih poslovnih prilika, možda sreću potraži u inozemstvu.