Mnogi me pitaju kako sam doživjela 100 godina i još se dobro osjećam. E, pa napisat ću što mogu kraće svoj život pa neka zaključe sami. Rođena sam 1915. na Braču, mjestu Ložišće, Luci Bobovišće, tik uz more, tijekom I. svjetskog rata. Kako je život, osobito u to vrijeme, bio zaista težak, preselili smo se mama i nas troje djece u Zagreb gdje ćemo se moći valjda bolje snaći, a i jer je otac bio u vojsci u Zagrebu. Ja sam tada imala 3-4 godine.
Završila sam Žensku stručnu učiteljsku školu, Domaćinsku učiteljsku školu, Školu za dijetne asistentice i Višu pedagošku školu za nastavnicu ruskog i hrvatskog jezika, a godinu dana bavila sam se i izučavanjem hotelijerske struke - organizacije hotela i njegovim vođenjem. Radila sam razne poslove: odgojiteljski posao u đačkim domovima, bila upraviteljica Ženske stručne škole i upraviteljica Doma učenika Učiteljske škole.
U višim razredima osnovnih škola, kako tada još nije bilo dovoljno stručnjaka, predavala sam različite predmete, više od desetak, a samo hrvatski jezik predavala sam zadnjih 15-ak godina prije mirovine. Zadnja mi je bila Kaptolska škola, a nju sam polazila i kao učenica osnovne škole. Poslije II. svjetskog rata premještena sam u Makarsku.
Zanimljivo je kako sam u to vrijeme, jer još nije bio uspostavljen nikakav promet, od Zagreba do Splita trebala putovati četiri dana plus dan do Makarske. Putovala sam raznim putevima i sredstvima, a jednu noć sam morala prespavati na klupi u Crikvenici. Na povratku u Zagreb putovala sam tri dana s dvije noći spavanja na kamionu na jednoj bačvi na otvorenoj cesti. Na svim područjima mojeg službenog rada nastojala sam raditi savjesno, dobro, ne žaleći ni truda ni vremena, stalno učeći nešto novo i tražeći podatke u literaturi do kojih je bilo teško doći. No uspjeh u radu davao mi je, nasreću, poticaj za daljnji rad.
Ali osim službenog rada, bavila sam se mnogo i djecom mojeg brata, dragom Marinom i Ksenijom, čija je majka u cestovnom saobraćaju bila teško povrijeđena. Kasnije sam se bavila i Ksenijinom djecom, opet predragim djevojčicama Dorom i Janom. Za njih sam izmislila barem stotinu priča, koje nažalost nisam zapisala.
One su mi, mislim, najviše pomogle, jer je njihova mladenačka živost i radost prelazila na mene i tako me držala uvijek aktivnom i na tome sam im zahvalna. Sad opet uživam s njihovom djecom: malom slatkom Anom, malim dragim Jurom i malešnim dragim Grgurom. Morala sam ih spomenuti jer mi mnogo znače. Sad u mirovini, od prije nekoliko godina, uživam pišući pjesme, dakle kako vidite nikad nije kasno, i mislim izdati malu pjesmaricu. Treba se uvijek nadati boljem, ne klonuti duhom nakon jednog neuspjeha.
I pjesma kaže: ‘U nadi se živi, u nadi se mre, u nadi je život, u nadi je sve’. Mladima bih još preporučila i slušati druge o njihovu iskustvu jer ono može biti dragocjeno. Ne znači da treba svakog odmah i poslušati – slušati da, a poslušati nakon svojeg zaključka o izrečenom. Sad gledam televiziju, ali ne previše, i prelistavam dnevne novine.
Hranim se uglavnom kao i cijeli život, mediteranskom hranom, što mi je važno. No, na kraju mislim da mi je i moja narav pomogla u mnogočemu u životu. Uvijek sam u slučaju nečeg lošeg, težeg (a bilo je i toga) sve primala mirno, strpljivo, misleći uvijek da ima mnogo drugih kojima je mnogo teže i gore, te nikad nisam paničarila i doživljavala stresove - molila sam se Bogu i vjerovala u Njegovu pomoć.
Novinarska karijera
Savjetovala bih mladima da vole svoju zemlju i odabiru za upravljanje njome ljude koji je vole jer oni će se sigurno založiti za njezin prosperitet. Od početka Domovinskog rata pisala sam i članke - kolumne u Večernjem listu, a osobito Vjesniku s različitom tematikom, pa i o politici (napisala sam ih 60-ak).