Kad dođeš u životu u neke probleme, u stanje nemira, tjeskobe, da ne vidiš izlaz, najbolje je otići trčati. Tad se u vama stvori neka ravnoteža, neki kemijski proces u tijelu koji vas natjera da trezvenije razmislite o svemu, u glavi se sve razbistri. Imao sam bezbroj takvih situacija u životu i mogu reći da me je trčanje spasilo, priča nam Zdenko Targuš (67), umirovljeni operni pjevač u HNK u Osijeku koji trči već 55 godina.
POGLEDAJTE VIDEO:
On je jedan od fantastičnih osječkih trkača i maratonaca koji svakodnevno ruše vlastite granice.
Još prije četrdesete godine čovjek počne na sebi zapažati sklonosti debljanju, mišićna snaga mu slabi, već pri laganom fizičkom opterećenju osjeća zamor i otežano disanje. To su znaci kojima tijelo pokazuje da mu je potrebna promjena, nadogradnja za godine koje slijede. Obično je dovoljno početi se baviti nekom tjelesnom aktivnošću, a u slučaju naših vitalnih umirovljenika, bilo je potrebno samo izaći iz kuće, obuti tenisice i početi trčati.
- Trčanje nam može sniziti povišeni krvni tlak, nervnu napetost, smanjiti naslage masnog tkiva, povećati snagu, pomoći da se osjećamo bolje i budemo zadovoljniji. Osobe koje se bave sportskom rekreacijom mogu se po svojim fizičkim sposobnostima usporediti sa deset do dvadeset godina mlađim osobama koje se ne bave rekreacijom. Ljudi nakon četrdesete osjete krizu sredovječnog života (bračni problemi, frustracije na radnom mjestu, dosada, strah od starosti); trčanje će poslužiti kao izvrsno pomoćno sredstvo za izlazak iz takvih kriza. Sve je to zajedno razlog zašto se sve veći broj ljudi starijih od četrdeset godina odlučuje početi trčati - kaže voditelj osječke Udruge zdravo trčanje Elvir Rakipović dodajući kako ne treba razmišljati o tome možemo li trčati ili ne, treba samo početi.
U početku koliko tijelo dozvoli, na kratke staze, a kasnije postupno povećavati dužine. Ako ste uporni u manje od godinu dana tijelo možete dovesti u stanje da bez problema istrčite 15-20 kilometara.
- Treba znati da ima mladića sa 60 i staraca sa 20 ili 30 godina. Za trčanje nikada nije prekasno. Na svjetskim maratonima uobičajeno je vidjeti trkače od 50 i 60 godina - dodaje Rakipović koji i sam godinama trči maratone.
Gotovo na svakom društvo mu prave i Osječani koji su prešli 60 i 70 godina, koji su nam ispričali što im znači trčanje. Uz gospodina Zdenka, među njima je i Irina Brkić (65), koja će ove godine u mirovinu.
- Radim u Zavodu za urbanizam kao službenik. To je sjedeći posao koji me ubijao dok nisam otkrila trčanje. Poslije posla, svakoga dana, trčim sat vremena, obično od 8 do 10 kilometara, neovisno o tome je li snijeg, kiša, vjetar ili sunce. Počela sam trčati prije šest godina u školi zdravog trčanja. Tu sam se dobro istrenirala te počela trčati maratone i polumaratone - kaže nasmijana Irina, koja je i na -3 stupnja došla na Dravu na subotnju utrku članova udruge.
- Kada sam počela trčati maratone, nije bilo jednostavno. Prvi je bio težak i mislila sam da neću više, ali, evo, sedmi ću trčati uskoro. Trčanje maratona zahtjeva posebne pripreme; tri mjeseca trčim na dužinu, od 23 km do 42, i u tri mjeseca si u dobroj kondiciji. Moji me ukućani, djeca i unuci, jako podržavaju iako se nitko od njih ne bavi sportom. Pitaju me kako mi se da. Trčanje je dosta samotan sport, ali mene u potpunosti ispunjava. Dok trčim ne razmišljam o ničemu, usredotočena sam na trčanje, disanje, vrijeme koje trčim. Osjećam se odlično, u kondiciji sam, na katove se ne penjem dizalom nego stepenicama. Ne pazim što jedem. Doručkujem žitarice obično, za ručak dosta povrća jer ne volim baš meso, za večeru voće i to je to - kaže Irina koja je najstarija ženska trkačica u osječkoj Udruzi. Veoma često na maratonima prestigne sve mlađe.
Uvijek dosljedan trčanju je i Zdenko Targuš, koji trči otkako su učitelji u osnovnoj školi otkrili da je odličan u tome.
- Imao sam 20-tak godina kada su me nagovorili da pokušam trčati jedan maraton. Dobro sam ga istrčao, svidjelo mi se to i od tada sam istrčao 141 maraton u zemlji i svijetu. Trčao sam i ultramaratone od 100 kilometara i više. Mislim da imam oko 150.000 kilometara istrčanih u svom životu. Tri i pol puta sam optrčao zemaljsku kuglu. Jednom sam trčao 17 sati i 11 minuta - kaže svjetski trkači senior Zdenko dodajući kako nije bilo perioda da je prekidao trčanje, čak ni u ratu kada je trčao između granata i iza kampanjole.
- Znao sam u kazalište na posao doći sa trčanja, oznojen, teško me bilo šminkati za predstavu. Dolazio sam takav i na probe pa su me sprdali da sam muškarac u tajicama - smijući se kaže no, od trčanja ne bi odustao nikada.
Zdenko nam otkriva i kako obično pjeva u sebi kad trči duže relacije, da ostane fokusiran i zadrži pravilno disanje.
- Čim ne mogu pjevati ni govoriti znam da prelazim u anaerobnu fazu trčanja, a to nije dobro, naročito u godinama u kojima sam ja jer se u tim godinama organizam i stanice teže oporavljaju - dodaje.
Trčanje se uči, kao i svaki drugi sport. Morate slušati svoje tijelo tijekom trčanja. Posebnu pažnju zahtjeva prehrana prije trčanja maratona koju morate izbalansirati i sedam dana prije utrke.
- Za vrijeme maratona izgubim oko 5 kg, a oko 7-8 kg na ultramaratonu. Trčao sam maraton na Čazmi, 60 kilometara, ljetni, vani je bilo 35 stupnjeva, a meni je na 50-tom kilometru postalo hladno, znao sam da sam dobio trkaču groznicu i kolabirao sam. Dali su mi vode i soli i malo šećera i to sam popio, već nakon par minuta došao sam k sebi, ali na to moraš biti spreman - priča Zdenko kojega svi prijatelji zezaju kako ništa u životu ne radi nego samo trči.
- Trčim svaki dan oko 10-15 kilometara. Organizam je na to navikao, kao ovisnik sam. Osjećam se loše ako ne trčim. Stanice mog organizma naviknute su na napor, kisik, i kada toga nema postajem nervozan - kaže.
O trčanju je nedavno postao ovisan i Josip Balint (67) iz Petrijevaca, umirovljeni vojnik.
- Prošle godine sam se učlanio u Udrugu i počeo trčati kratke maratone, 5-6 kilometara. Do tada sam trčao povremeno. Bio sam profesionalni vojnik a mi smo uvijek morali biti u kondiciji pa mi je to nedostajalo kada sam otišao u mirovinu. Kažu 'trčati je teško početi, ali kada počneš, ne možeš prestati' i to je stvarno tako. Kada sa počeo trčati maratone bila mi je problem prehrana, kada se najesti, koliko i čega, pa sam par puta imao problema tijekom utrke. Onda sam pitao prijatelje u Udruzi i savjetovali su me. Bilo je situacija kada prijeđeš svoje granice pa misliš da ćeš kolabirati. Zato treba naučiti slušati svoje tijelo. Nisam još trčao utrke izvan Osijeka - kaže Josip koji sada nastoji malo animirati i ukućane da se uključe u trčanje, ali nisu baš zainteresirani.
Najstariji od trkača seniora je osječka trkača legenda Osječanin Slavko Vojvodić (76) svima znani kao Žućo. On je proteklog ljeta istrčao 40 kilometara dug maraton u Rimu. Od 50.000 trkača iz cijelog svijeta kojima je bio izazov trčati taj već legendarni maraton, Žućo je bio među malobrojnima koji su doista stigli na cilj. Težak teren od betonskih kockica, velika sparina i vrućina, puno publike bili su teški uvjeti za trkače koji su padali jedan za drugim u nesvijest. Žućo je trčao, sve to gledao, pazio na disanje, pazio na tempo i stigao na cilj nakon pet sati. Nakon proglašenja pobjednika dobio je na stotine poruka podrške prijatelja iz cijelog svijeta koji su mu čestitali na respektabilnom uspjehu. Oni koji Žuću dobro poznaju znaju da se radi o čovjeku koji je svoj život posvetio sportu i trčanju.
- Počeo sam trčati kao dječak od 7 godina jer sam odrastao u siromašnoj obitelji, morao sam čuvati svinje i trčati za njima kada pobjegnu jer nismo imali psa. Bio sam mršav i brz pa se to nekako izrodilo u ljubav prema trčanju. Osvojio sam brojne medalje i prva mjesta kao član Kluba Slavonija, ali i kao nogometaš - kaže Žućo dodajući kako je trčanjem njegovo tijelo stvorilo takvu ovisnost o tom gibanju da je često znao, nakon odigrane utakmice, otrčati još desetak kilometara.
Nakon kratke stanke zbog bolesti vratio se trčanju kada je imao 44 godine. Postao je i dugoprugaš pa su mu maratoni i ultramaratoni postali redovne dionice. Zahvaljujući intenzivnom sportskom životu, jer Žućo i danas svaki dan trči po dva sata, držeći se svoje rutine i sportske discipline, on nema nikakvih većih zdravstvenih problema.
- Bio sam ja bolestan, o da; 1969. godine sam imao gripu - šali se jer nikada nakon toga zapravo nije bio bolestan.
- Ne pijem, ne pušim, vrlo sam discipliniran, bistar u glavi, pazim na prehranu, slušam svoje tijelo. Sve je to važno da biste bili profesionalni sportaš. Izdržljiv sam, uporan. Jedem dva puta dnevno, pijem vodu, magnezij, ujutro čaj sa kurkumom, medom, paprom, propolisom i limunom. Domaća slanina i čvarci jedini su mi doping, a ujedno i podmazivanje zglobova - kaže Žućo smijući se no, na njegovoj energiji mogu mu pozavidjeti svi.
Žućo kaže kako bi svi trebali trčati jer trčanje bistri um, čisti tijelo, daje snagu. I danas on trčanju podučava neke Osječane koji slušaju njegove savjete i zajedno sa njim trče.
- Nikada ne trčim na betonu, on ubija zglobove. Uvijek trčim u šumi, po lišću, travi; jer šuma diše sa vama dok trčite - kaže Žućo koji se ovih dana već priprema za novi maraton. Godišnje ih on istrči oko 15-tak.
- Neizmjerno sam zahvalan Elviru Rakipoviću i drugim prijateljima iz Udruge zdravo trčanje koji mi već mjesecima pomažu. Živim od male mirovine i nemam novca da plaćam sve troškove maratona na koje idemo pa mi oni uglavnom plate putovanje i startnine i sve što treba. Meni to jako puno znači i zahvalan sam im do nema jer to sam ne bih mogao, a za to trčanje još i živim - kroz suze kaže Žućo koji je i sam postao dobri duh grada Osijeka.
Osječka Udruga zdravo trčanje inače ima velik broj registriranih trkača i veoma su aktivni u organizaciji utrka, ali i sudjelovanju na brojnim svjetskim maratonima.
VIDI OVO! HOROSKOP: Došla je sezona Vodenjaka, a što to znači za Vaš znak zodijaka?