Ako smo išta naučili tijekom prošle godine, važno je držati se zajedno dok radimo ovu stvar koja se naziva život - i prisjetiti se da to nikada nismo trebali raditi sami. Knjiga Gladna srca, koju je uredila Jennifer Rudolph Walsh, odražava ovaj osjećaj, kao zbirku osobnih eseja koje su napisali odabrani govornici programa Zajedno uživo, prenosi mbg.
POGLEDAJTE VIDEO:
Oni kroz svoje sirove i vješto napisane priče, dijele mudrost o bezvremenskim temama poput ljubavi, gubitka, transformacije i tuge - (a kome tu ne bi mogao koristiti neki dodatni uvid?). Sve dok mi, ljudi, lutamo zemljom, postoje priče. A priče o Gladnim srcima traže od nas da kopamo duboko uz nevjerojatnu nagradu jer nas nadahnjuju za učenje, iscjeljenje i suosjećanje.
U dolje navedenom odlomku, eseju Camerona Esposita, otkrijte kako ova knjiga duboko cijeni nježnost naše ljudskosti koristeći osvježavajuću autentičnost i srdačni humor.
'O užasima uklapanja'
Šetao sam Rezervoarom Silver Lake, vodenom površinom u crnim okvirima na istočnoj strani Los Angelesa, poznatim po stazama za trčanje i viđenjima slavnih osoba, na moj uobičajeni način - sam, u ušima i puštajući jednu pjesmu na ponavljanju - kad sam naletio na moju dugogodišnju prijateljicu Emily. Nismo se vidjeli godinama, ali ona prestala trčati da bi pitala kako mi ide, a ja sam rekao: 'Pokušavam se uživjeti trčanje. Mogu li trčati s tobom nekada?'. Prije nego što sam to rekao, niti jedne sekunde nisam pokušavao trčati niti sam razmišljao o tome. Međutim, iza mene je bilo 10 mjeseci razdvojenosti od supruge koje će na kraju postati razvod i dosegnuo sam zenit svoje cjeloživotne potrebe da budem odvojen. Možda prvi put u svom odraslom životu bio sam spreman na društveni angažman.
Emily i ja smo se upoznali u Chicagu. Nismo radili potpuno istu stvar - no bavili smo se sličnim stvarima, glumom, stand-up komedijom, nastupima...
Naš posao ne rađa jak mentalitet suradnika. Počinjemo se natjecati jedni s drugima za najbolje šale na otvorenim mikrofonima, ali na toj razini postoji društveni element koji treba izdvojiti. Kasnije, kad sam počeo dovoljno dobro voditi emisije, putovati, stvarati posao za TV, itd., čak se i to nejasno prijateljstvo izgubilo. Započeo sam svoju karijeru tražeći prostor i kako su uspjeh ili barem preživljavanje dolazili u fokus, adrenalin je blijedio, izazov otupljivao, potreba za izražavanjem moje najdublje boli se umirila. Ostao mi je samo prostor.
Da bih se suočio s tjeskobom izazvanom usamljenošću, tako vanjski netaknutog, provodio sam velike dijelove svakog dana u šetnji. Nov u gradu u kojem nisam nikoga poznavao, s punim vikendom predstava i poslom koji započinje u 20 sati, provodio bih dane, povremeno posjećujući mjesto za popravak cipela u svom kvartu nakon povratka kući. Imao sam tone poznanika, ali ni u mom gradu zapravo nije bilo nikoga koga sam poznavao.
Pa kad mi je Emily poslala poruku da nastavimo s našim razgovorom, predložila sam vrijeme i mjesto za sastanak sljedeći dan i postavio sam svoje prašnjave tenisice koje ne trče pored mog kreveta radi lakšeg ranog jutra. Prvi put kad smo trčali zajedno, napravio sam 50-ak koraka prije nego što sam morao hodati. Prije je ovo trenutak zbog kojeg bih poželio napustiti grad, preseliti se kući s roditeljima i više se ne vratiti. Preferiram da se činim pribranim, maestralnim, jebeno dobrim u stvari koju radim, a umjesto toga, evo, bio sam crven i zadihan. Ipak sam ostao. Zapravo smo napravili plan da se sastanemo u isto vrijeme sljedeći tjedan.
Unatoč tome što sam je usporio, Emily je ostala sa mnom. Nismo razgovarali. Mi trčimo. Hodali smo. Trčali smo još. Svaki smo se tjedan susretali, a ja sam tražio da se zaustavim, dahtao sam i napravio samo nekoliko koraka dalje. Mjesecima kasnije, prevalio sam par kilometara. Čak i do tada nisam bio brz, niti fluidan, niti poput gazele, ali to je bio cilj koji sam polako postigao s nekim.
Oduvijek sam volio cilj, a sportska direktnost mi je imala smisla. Iako nisam bio užasno nadaren, volio sam sport. Nikad nisam imao iluzija o igranju u WNBA ili plivanju na Olimpijskim igrama. Bio sam dovoljno dobar da prođem kroz probe, dovoljno dobar da se uklopim - igranje u momčadi značilo je da se uklapam. Da sam bio dovoljno dobar, točka.
I bavio sam se baletom osam godina svog djetinjstva - od 2. do 11. godine - i s time su došli i nikad postignuti ciljevi. Mršava ženstvenost i naglasak na gracioznosti. Hiperpozornost posvećena svakom detalju mog majušnog dječjeg tijela. Možda je tu započela moja želja da napustim grupu - osjećao sam se tjelesno, spolno, izvan norme i nikad dovoljno. Umjesto da nastavim to isticati na satu plesa, odlučio sam se da uopće ne idem.
I moja sestra Allyson plesala je. Kad smo živjeli u istom gradu, Allyson me redovito pozivala na satove koje bi išla. Kolektivni osjećaj timskih sportova nije se prenio na verziju kondicije za odrasle - nisam želio da me primijete kako pokušavam raditi nešto u čemu nisam dobar; jedno je biti energično malo dijete koje se igra s timom. Do odrasle dobi smatrao sam da bih trebao biti dobar u svemu što sam pokušao.
Stoga sam uvijek odbijao, osim kratkog natezanja kada sam se osjećao dovoljno hrabro da isprobam popularni joga studio koji mi je sestra preporučila. Moje trčanje s Emily bilo je dječji korak, ali sada sam želio uzeti veći korak i otići na stvarni tečaj aerobika.
'Ideš li sutra sa mnom na aerobik?'
Pritisnuo sam šalji Emily i zagledao se u svoj telefon. Nadao sam se da nikad neće odgovoriti. Ili da bi odgovorila: 'Ne mogu'.
To bi značilo da sam bio sam spreman probati nešto u čemu bih mogao biti loš, ali me spriječilo nešto izvana. Pretpostavljam da ću se držati stvari za koje znam da jesam. dobar kao standup komedija i hodanje na velike udaljenosti dok slušate audio knjigu i izbjegavate kontakt očima s neznancima.
'Zamislite moje razočaranje kad je Emilijino ime zasvijetlilo na mom ekranu uz 'YEP! Želiš li da se nađemo tamo?'. Nije to bilo prvi put da me zamolila da pođem s njom, ali prvi put sam pomislio, zajebi. 'Da', utipkao sam prije nego što sam bacilo telefon preko sobe. ali na jastuk jer nemam novca za razbijanje telefona.
I tako, 38-godišnjak, koji nisam bio na tečaju plesa više od 25 godina, upalio sam alarm, nabacio neke košarkaške hlačice. Išao sam taj tjedan i svake nedjelje sljedeći mjesec. Rekao sam svojoj prijateljici Kelli da sam išao, a ona je zamolila da se pridruži, svidjelo mi se i pozvala me na svoj tečaj, a na koji sam zatim i ja išao. A odatle sam pozvan na zabavu na rolama i niz tečajeva.
I na kraju, osjetio sam neko olakšanje. Nisam trenirana plesač, pao sam na rolama i možda nikad neću trčati maraton. Nisam uvijek cool i nije sve u mom životu lako. Plačem svaki put kad se zastava predstavi na nekom sportskom događaju. Volim slijediti pravila i volim Celine Dion. I unatoč tome što i dalje preferiram stand up nad improvizacijom, dobro igram s drugima. Više sam od promatrača i odustao sam od plesa, jer više volim uspostavljati izravan kontakt očima s prijateljima i smiješiti glavu tijekom sata plesa.
Strah da će me ljudi oko mene primijetiti, vidjeti da sudjelujem i posramiti me zbog toga, odbacujem to. Ne odlučujem se više postavljati izvan života. Izašao sam iz svoje zone komfora, napravio nešto što sam mislio da nikad neću - baby koracima, i ponosan sam na sebe. Mala stvar, ali meni je donijela puno nade.
Evo 6 načina na koje možete sami trenirati optimizam
Važno je osvijestiti da je uvijek dobro vrijeme za to da počnete mijenjati stavove, a dobra je vijest da stručnjaci kažu da to zapravo i nije teško.
Evo nekoliko savjeta i tehnika koje mogu pomoći u tome:
1. Isprobajte 'pozitivnu leću'
- Klijente koji su u prošlosti bili pesimistični, zamolim da pokušaju uzeti u obzir da postoji još jedan način gledanja na stvari . kaže Iyer. Stručnjaci taktiku nazivaju 'pozitivnim preoblikovanjem'.
- Na primjer, ako klijent izrazi da je cijeli dan propao jer je vani bilo mrak ili kiša, izazvao bih ga da se usredotoči na ono što je možda pozitivno dobio tijekom tog vremena. Često će odgovoriti da je vrijeme proveo u zatvorenom, opuštajući se, čitajući ili mazeći se s nekim koga voli. Dakle, umjesto da događaje gleda u negativnom svjetlu, potičem ih da se aktivno potrude što više 'isprobati' pozitivnu leću. Nakon nekog vremena ovo će postati bez napora, automatski i optimističniji stav uma - kaže.
Ulaganjem ovog napora da pomalo promijenite stajalište s vremenom će potaknuti mozak na pozitivno razmišljanje. Kao što je Davidsonovo istraživanje otkrilo, što više svjesno preoblikujemo scenarije u pozitivnom svjetlu, to više treniramo mozak da pokreće valove u različitim regijama, na kraju mijenjajući naš odgovor na negativna iskustva.
2. Držite se zarazne pozitive
Svi imamo prijatelje koji se kronično žale ili ogovaraju. Nakon što provedemo nekoliko sati s njima,često se osjećamo iscrpljeno. Negativnost je zarazna, no srećom tako je i s pozitivnim emocijama.
Znanstvenici kažu da se emocije često prenose društvenim mrežama. Tako dr. Nicholas Christakis, profesor medicinske sociologije i medicine, koji je istraživao zarazu emocija unutar većih grupa. U kontekstu društvenih mreža, njegovo je istraživanje otkrilo da je sreća možda kolektivni fenomen: Čini se da će ljudi koji imaju pozitivnog supružnika ili prijatelja, odnosno susjeda koji živi na kilometar od njih, imaju veću vjerojatnost da će i sami biti pozitivni.
- Počnite svakodnevno primjećivati s kime provodite vrijeme. Ako se počnete povezivati s ljudima koji su optimistični na vas će početi utjecati njihova pozitivna energija - kaže Ward.Jednako je i ako vrijeme provodite s pesimističnim ljudima, pa nastojte to izbjegavati.
3. Isključite vijesti
Pet minuta jutarnjih vijesti dovoljno je da bilo čije raspoloženje završi u silaznoj putanji.
- Stvarnost je takva da ćete u trenutku kad uključite vijesti ili pročitate novine vjerojatno biti nakrcani negativnosti. No, vijesti su neuravnotežen pogled na svijet, pa predlažem ljudima da pokušaju ograničiti njihovu konzumaciju - kaže Iyler. Umjesto toga potrošite vrijeme radeći aktivnosti koje pomažu u održavanju vašeg zdravlja i pozitivnih izgleda.
4. Pišite dnevnik nekoliko minuta svakog dana
Istraživači definiraju zahvalnost kao uvažavanje onoga što vam je dragocjeno i smisleno, ili opće stanje zahvalnosti. Pametan način da se fokusirate na to je vođenje dnevnika, popularna tehnika za njegovanje zahvalnosti za koju trebate nekoliko minuta na dan.
- Često zatražim od klijenata da vode dnevnike zahvalnosti. Na kraju svakog dana zapisat će jednu ili dvije stvari koje su tijekom dana doživjeli ili kojima su svjedočili, a koje su ih ispunile zahvalnošću, kaže Iyer. To može biti bilo što - šalica kave koja vas je ispunila radošću, slučajni čin dobrote od strane nepoznate osobe ili čak udisanje svježeg zraka u jutarnjoj šetnji. To će vam omogućiti da se usredotočite na pozitivne trenutke svog dana i njegujete optimističan način razmišljanja, savršenu notu kojom ćete završiti svoj dan.
Zapisivanje onoga na čemu ste zahvalni povezano je s većim osjećajima optimizma.
Dok imate otvoren dnevnik, zabilježite i neka svoja postignuća.
- Možda zvuči otrcano, ali počnite priznavati svoja osobna i profesionalna postignuća. To stvara osjećaj samopoštovanja, a zdravo samopoštovanje gradi samopouzdanje. Kad se osjećate samopouzdano, osjećate se puno optimističnije u pogledu života - ističe Ward.
5. Budite svjesni toga što možete, a što ne možete kontrolirati
- Iako se neki ljudi možda ne mogu nositi s neizvjesnošću, pozitivni pojedinci su se sposobni prilagoditi i napredovati. Prepoznajte što možete, a što ne možete kontrolirati u svakoj situaciji - , kaže Hershenson. Na primjer, ako izgubite posao, ne možete kontrolirati činjenicu da ste otpušteni ili otpušteni. Možete kontrolirati to koje korake poduzimate li korake za pronalazak novog posla, te voditi računa o svome zdravlju.
Vježbanje pažljive usmjerenosti na ono što radimo također pomaže.
- Često razmišljamo beskrajno, a da se zapravo ne usredotočimo na zadatak. Ako uspijete naučiti biti u sadašnjem trenutku, bez prosuđivanja ili razmišljanja o prošlosti ili budućnosti, vidjet ćete da ima manje mjesta za pesimizam - kaže Weiss.
6. Ne zaboravite priznati negativno
Važno je zapamtiti da ako se potrudite biti optimističniji to ne znači hodati okolo s naočalama ružičaste boje. Iako je za naše mentalno zdravlje dobro vidjeti pozitivno u situacijama, nepriznavanje negativnog može vas dugoročno ometati.
- Optimizam može biti štetan ako vas drži zaključanima u fantaziji, a vi negirate svoju trenutnu stvarnost. Možda ste optimistični u pronalaženju unosnijeg posla ili ljubavnog odnosa, ali ako se ne pozabavite problemima koji vas sprečavaju u postizanju tih ciljeva, nećete moći stvoriti ono što želite - upozorava Ward. Kombinacija optimizma i realističnog razmišljanja pomaže ljudima da se kreću kroz život.
- Realističko razmišljanje ne znači ne vidjeti svijetlu stranu života; nikako. To je jednostavno način da potkrijepite svoj optimizam akcijskim koracima, tako da možete stvoriti pozitivnu budućnost, umjesto da budete zaglavljeni u fantaziji - dodaje, a prenosi portal Better.