Loredana Bahorić rođena je u Šibeniku, no živi i radi u Zagrebu te je vlasnica i autorica autentičnog brenda Charlie design. Modnu je karijeru započela kao uspješna manekenka, da bi krajem 80-tih otvorila butike u Šibeniku i Zagrebu. Nakon studija na Filozofskom i Tekstilno-tehnološkom fakultetu, Lori, kako je zovu od milja, krenula je u dizajnerski proces.
Njezin je izričaj specifičan, avangardan, na našoj je sceni jedna od rijetkih koja majstorski barata dekonstrukcijom i hibridnom igrom crne i bijele. U procesu dizajniranja vodi se za osjećajem, intuicijom te se ujedno može pohvaliti monografijom 'Loredana Bahorić - 35 godina modnog stvaralaštva', jedinstvenom na našoj modnoj sceni, koju je predstavila prije par godina. Radi i izuzetne modne kampanje za svaku kolekciju, one su također dio njezina kreativnog potpisa.
Kako je započela vaša karijera, na koji način ste iz manekenstva prešli u modne dizajnere?
U vrijeme studija na Filozofskom fakultetu bavila sam se manekenstvom i u jednom sam trenutku shvatila da ću se okrenuti modnom dizajnu te sam prešla na modni dizajn na TTF-u. Imala sam 13 godina staža kao manekenka te sam koristila vlastitu odjeće za styling za revije. Te godine, 1987., kad sam otvorila prvi butik i to u rodnom Šibeniku, i dalje sam nešto radila kao model, no posvetila sam se dizajnu. Dvije godine kasnije otvorila sam i butik u Vlaškoj, gdje je i danas. Tako da je to za mene bio na neki način prirodan put. Za ime brenda izabrala sam Charlie, radi jedistvene i meni predivne estetike Charliea Chaplina.
POGLEDAJTE VIDEO:
Koji je vaš likovni, estetski izraz u svijetu modnog dizajna?
Pa znate, to nije na nekom svjesnom planu. Krenem u razmišljanje, a na kraju završim uglavnom crno i bijelo. Iako ja imam i neke boje u ideji, no na koncu osmislim monokromatski dizajn, činim to instinktivno, vodim se za tim nekim unutarnjim osjećajem. Za mene je bijela simbol lakoće, nesputanosti, a crna je sve. Ona šalje zaokruženu poruku, naročito na raznim teksturama, često se igram punom i prozirnom plohom, tako stvaram zanimljivu dinamiku. Bijele su mi ljetne kolekcije, crne uglavnom zimske. Obožavam radove avangardnih dizajnera kao što su Rei Kawakubo – Comme Des Garcons, Yohji Yamamoto i Alexander McQueen. Smatram da je japanska avangarda u 80-tima promijenila način promišljanja odijevanja, dala joj taj umjetnički, promišljeni okvir oblikovanja odjeće.
Kako stvarate kolekciju i činite da se sve čine na neki način povezanima?
Nešto me zaintrigira, to može biti neki banalni detalj i onda krenem graditi priču. No, to nikad nisu iste stvari, ali se može prepoznati neki dizajnerski rukopis. Dakle, u kolekcijama baš i ne možemo prepoznati godinu, stilski su sve povezane. Iako me neko vrijeme to brinulo, shvatila sam da je to zapravo jako teško, razviti neki karakterističan dizajnerski potpis, a to se jako lijepo može vidjeti i u mojoj monografiji, taj nastavak kolekcija jednu na drugu. Naime, jako je teško zadržati tu nit, da netko kad to vidi i nakon više godina, da veli je, to je sigurno Lori radila. To zapravo nije tako jednostavno, to vidim sad kad sam starija. Morate pronaći dizajnerski potpis i njega se držati, na taj način nastaje ta nit, taj izričaj koji izlazi iz vremenskih, trendovskih okvira.
Što mislite o slow fashion modi?
Shvatila sam da sam oduvijek tako radila, dodala bih na odjevni predmet neki završni rad. Uvijek je tu bio neki print koji se našiva rukom ili nekakav dodatak, dobar primjer su rubovi s intervencijama, koji su sad vrlo popularni. To sam krenula raditi još prije 20 godina. A razne perforacije i zanimljivi otvori na odjevnom predmetu, sve se to mora ručno, kako bih dobila taj estetski dojam. Isto tako kao dekonstrukciju radim već gdinama, iako je to sada riječ koja je vrlo moderna. Slow fashion radim i na način da prekrojim i promijenim neki komad od neke prošle kolekcije. Od kaputa napravim jaknu, promijenim način kopčanja te dodam neke ručno rađene elemente i imam novi model. Ljudi to ne primijete, no čak ni ja to tako ne gledam, to je za mene nešto novo, totalno promijenim dojam. Često to radim, skratim nešto pa na to dodam neki drugi materijal.
Poznati ste i po tome što od samog početka karijere nosite vlastiti dizajn?
Kad sam bila mlađa, razmišljala sam kako će to izgledati na meni. Sada biram iz onoga što napravim, vodim se po vlastitoj estetici. Uglavnom su na meni stvari iz mojih raznih kolekcija, neke prepravljene, promijenjene, kako mi dođe. Kako sam u tome konstantno, logično mi dolazi da sama biram stvari za sebe, to mi je autentično, prisno.
Kako to da ste se upustili u stvaranje monografije, koja je uistinu jedinstvena na našoj modnoj sceni?
Zapravo toga nisam bila svjesna, no oduvijek sam skupljala fotohrafije i čuvala arhivu, to je ključno za projekt poput monografije. Naime, sve je počelo kad mi je na jednom eventu Mario Miše, umjetnik i prijatelj mog sina Tomija, predložio u slučajnom razgovoru, da zašto ja ne bih napravila monografiju. Taman mi je izašla neka nova kampanja, rekla sam mu da imam i veliku arhivu fotografija. na prvu mi je ideja bila nemoguća, no kad sam malo razmislila, velim si, pa stvarno bih to mogla napraviti. I tako sam kontaktirala urednicu Miroslavu Vučić i kreativnu direktoricu Ana-Mariju Žužul u Školskoj knjizi i tako je sve krenulo. Nakon objave monografije dobila sam čak tri nagrade na što sam jako ponosna - Elle mi je uručio nagradu za doprinos hrvatskoj modi, na regionalnoj dodjeli 'My Global Fashion Awards' dobila sam nagradu za životno djelo, a dan nakon toga na šibenskoj svečanosti 'Antun' primila sam nagradu u kategoriji Poznati učenik šibenske gimnazije.
Posebnost vašeg rada je i suradnja s fotografkinjom Mare Milin na kampanjama?
Da, već godinama radim s Mare Milin, njezina estetika odgovara mojem stilskom izričaju te zajedno nastaju predivni projekti, fotografije i radovi. Ona uistinu ima posebno oko i izričaj. Modne su kampanje nastavak na kolekciju, jako su važne u tom čitavom procesu. Nazivam ih raznim imenima, kao što su 'Dream on', 'Little part of me', 'One day', 'One night', 'Ray of light', 'Time of Innocence'... Sve su bezvremenske zapravo, teško je shvatiti iz koje su godine, to je ta modna, ali i fotografska estetika koja se konstantno provlači kroz moj rad.
Imate nasljednika, sina Tomislava, kako se 'slažu' vaše kolekcije - vi više radite žensko, on muško?
To su zapravo androgine kolekcije, iako on se referira više na muškarce, a ja na žene. No, zajednički je to isti izričaj, smatram da odjeća zapravo nema spola, već je tako moramo predstaviti. Našu odjeću doslovno mogu nositi svi, bez obzira na spol. Avangarda i naša crno-bijela estetika gleda izvan tih okvira tradicionalne modne podjele, jer svaka osoba daje neki vlastiti pečat, na svakom tijelu ta roba djeluje drugačije. Ja to nikad ne bih razdvajala, na muško i žensko. Ovi nose ovo, oni ono, to nema veze. Naročito danas, kad se sve to nekako izjednačilo, s predimenziniranom odjećom. Jer ionako jedna stvar drugačije izgleda na tebi, drugačije na nekom drugom. Charlie design je zapravo obiteljski biznis, jer suprug Branko se bavi onim manje aktraktivnim, financijskim djelom našeg posla.
Imali ste niz kolekcija, revija, predstavljanja... koji su neki od omiljenih momenata?
Sjećam se omiljenih revija, radila sam ih za neke posebne prigode, a jedna od omiljenih bila mi je slavlje 20 godina Charlie designa u Mimari uz nastup Maksima Mrvice. Sjećam se dobro i kolekcije '15 nam je godina tek' u Muzeju grada Zagreba, zatim mi je izuzetno drag 'Da Vincijev kod', s kojim sam 2004. godine dobila nagradu za najbolju kolekciju Zagreb fashion weeka. Bila je to jedina moja kolekcija koju sam radila u bojama - crvenoj, smeđoj i zelenoj. Odličan je bio i moment revije u HDLU, kad sam na happeningu naziva 'Lori was here' predstavila 30 kreacija iz fundusa, u čast 30 godina postojanja brenda. Naravno, sjećam se dobro i otvorenja prvog butika, u Šibeniku davne 1987. godine, s malo sredstava gotovo bez tima, ali s velikom željom i snovima. Ovih dana uživam u projektu koji smo za Gorana Lelasa, našeg velikog umjetnika, napravili u Galeriji Kranjčar, na kojoj sudjeluje i moja draga prijateljica i velika kostimografkinja Dženisa Pecotić te niz drugih autora.
Što je to osobni modni stil i kako ga osmisliti?
Najvažniji je individualizam, a to nema veze s količinom novaca koju je osoba potrošila na ono što nosi. Iako se veli da odijelo ne čini čovjeka, činjenica da puno govori o njemu, naročito danas u doba snažne vizualne kulture. Bitno je ostati vjeran sebi, pronaći neki vlastiti izričaj u kojemu se osjećamo dobro i koji će obogatiti naš život.