Gotovo je nemoguće, kad već imamo četiri najveća, ne usporediti London s Parizom, New Yorkom i Milanom - svi imaju Tjedne mode, no svaki je specifičan na svoj način. Londonski je najmlađi od svih njih i to mu daje još jednu karakternu crtu - on je najbuntovniji, to je njegov modni okvir.
Od početaka londonski je Tjedan mode bio drugačiji, prvo izdanje održano je 1984. u šatoru na parkiralištu u Kensingtonu. Tome je bio još jedan povod, a to je novoosnovani Britanski modni savjet, koji je trodnevnom predstavljanju britanskih dizajnera zapravo postao domaćin. British Council je, dakle, imao ključnu ulogu kao institucija, a britanska PR legenda medijske scene Lynne Franks - kao osoba. Ona je bila 21-godišnja ambiciozna žena u svijetu mode te je odlučila napraviti nešto konkretno - osnovala je agenciju koja je zastupala dizajnere kako bi se lakše predstavili publici i medijima.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Bili su mladi, tek diplomirali, imali su velike, umjetničke snove i malo podrške - prisjetila se Franks u jednom od intervjua.
Da usporedimo - njujorški Tjedan mode održavao se od 1943., dok je milanski pokrenut 1958., a pariški 1973. godine. London je kao najmlađi odabrao raditi na svoj način, postati poznat upravo po otkrivanju novih talenata i stalnoj gladi za oblikovanjem budućih zvijezda. Koje su bile i kreativne, ali i buntovne.
- Dok su dizajneri u Italiji i Francuskoj zarađivali goleme honorare od odjeće, modnih dodataka, parfema i licenciranja, mi još nismo bili toliko moćni. Mnogi su britanski dizajneri zarađivali tek dovoljno novca da predstave sljedeću kolekciju - prisjetila se Franks.
No znala je da im treba neki dobar početni kapital. Dakle, zahvaljujući njezinim poznanstvima i moći uvjeravanja, Lynne je uspjela nagovoriti biznismena Mohana Murjanija da podrži prvo izdanje londonskog Tjedna mode s 23.000 eura.
Dakle, njezin tim mogao je krenuti u avanturu života, koja ih je s tim, za produkcijske okvire, mizernim novcem dovela do toga da promijene svijet mode i Veliku Britaniju stave na modnu mapu.
- U samo šest mjeseci uspjeli smo organizirati događaj, od ideje do realizacije - izjavila je Franks.
Od prvog dana projekt je zapravo bio uspješan, čak se pridružila i politika - mnogi su se iznenadili kad je premijerka Margaret Thatcher primila mlade dizajnere u Downing Streetu 10.
Vrijeme za novu etapu
I danas se priča o tom danu jer je manifestacija zacementirala svoj buntovni okvir, kad je mlada dizajnerica Katherine Hamnett za upoznavanje s premijerkom odjenula majicu koja je imala jasno ispisanu poruku - protiv nuklearnog oružja. Moda ima karakter, stav, idealno je igralište, ponekad i ring, za razne političke poruke, a ovo je bila jedna od njih, hrabra i moćna. Ubrzo su se revijama pridružili članovi kraljevske obitelji, revije su dobile značajan karakter kao mjesto okupljanja. Naravno, oni su tu modu i nosili te savršeno podmazali kotačić koji se pokrenuo kako bi podržali vlastiti dizajn, proizvodnju te, naravno, autore koji od toga žive te daju posao nizu drugih kolega i djelatnika iz struke.
No kako se Tjedan mode u medijima uspoređivao, neminovno, s onima u drugim gradovima, tako su djelovali poprilično oskudno, pa je Franks shvatila da je vrijeme za novu etapu. Naime, spojila je medije i Tjedan mode, odnosno pokrenula odbor za tisak s timom novinara koji će podržati britanske dizajnere, uz pomoć Liz Tilberis, bivše urednice Voguea. Upravo je to dalo vjetar u leđa i projektu dodatnu vidljivost na modnoj sceni.
Mediji su tako postali dio projekta, odnosno imali uvid i pristup kolekcijama, dizajnerima i čitavoj produkciji te upoznali način na koji funkcionira taj veliki proces stvaranja Tjedna mode.
Među dizajnerima koji su se predstavili na prvom tjednu mode u Londonu bila su i danas relevantna imena - Vivienne Westwood, Betty Jackson i John Galliano, koji je taman diplomirao. Pokazao je svoju diplomsku kolekciju s Central Saint Martinsa, "Les Incroyables", koja je odmah privukla pozornost modne publike, medija i ljubitelja mode.
Kroz godine nizali su se genijalci na toj pisti - jedan od onih koji je i danas neprežaljen je Alexander McQueen.
Autentična britanska moda
Ovaj je autor donio na londonsku pistu futuristički show kakav ni jedan drugi grad nije imao, od korištenja golemih robotskih ruku koje šaraju po haljini manekenke do holograma Kate Moss nasred piste i organskih kreacija nalik na morske sirene budućnosti, u ekstremnim Armadillo cipelama. Njegove su revije bile nerijetko šokantne, izazivale su ne samo pozornost modne, nego i publike koju moda realno ne interesira. Nadalje, McQueen je donio novost u smislu umjetničkog pristupa i pomicanja granica odjeće i onoga kakav ona odnos ima s tijelom i svijetom u kojem živimo.
Tu je i Vivienne Westwood, kraljica pankerskog izričaja i jedna od onih koja je tako autentična za britansku modu - njezine kombinacije korzeta, krune, kraljevskih elemenata i dekonstrukcije bili su posebni svake sezone. Ona je na neki način čuvala tradiciju, igrala se s njom te je postavljala u suvremeni, dramatičan i neočekivano buntovni punk okvir. Društveno angažirana, autorica je bila i ostala vjerna sebi donoseći dašak modne umjetnosti u odjeću za svaki dan.
Dramatičnu crtu unio je i modni umjetnik Hussein Chalayan, koji je 2000. godine predstavio haljinu koja se pretvorila u komad namještaja, odnosno stol za kavu. Autor je uvijek bio eksperimentalan - za svoju diplomsku kolekciju na Central Saint Martinsu 1993. zakopao je haljine sa željeznim strugotinama u zemlju te ih izvadio nakon nekoliko mjeseci. Takve ih je predstavio na pisti.
Roba s piste - u dućan
Tu je i jedan akter svjetske modne scene koji je posljednjih godina megahit - treba znati da je Daniel Lee, koji je donedavno bio u kući Bottega Veneta, od koje je napravio modno carstvo, također Britanac te je završio Central Saint Martins. Sad Lee radi za Burberry, vratio se u domovinu nastaviti modnu etapu tog autentičnog engleskog brenda. Osim toga, i Burberry ima posebnu važnost za britansku scenu, svi mi nosimo njihovu inovaciju - balonere. Još jednom je ta kuća uvela nešto novo - 2016. je tadašnji kreativni direktor brenda osnovao projekt "Vidi sad, kupi odmah", koji je promijenio način prezentacije. Naime, uvidjevši da sve više jeftinih brendova kopira njihove radove te da je mnogima i predugo čekati šest mjeseci da ta roba dođe u dućane, promijenio je taktiku. Taj dan, do 20 sati, nakon što je revija završila, stotine je kupaca već čekalo u Burberryjevu Regent Street dućanu u Londonu. Roba s revije bila im je odmah dostupna, čak više od 250 komada odjevnih predmeta. Iako taj poslovni model nisu kasnije zadržali, naglasio je pionirski karakter londonskog Tjedna mode da radi ono što se mnogi ne usude.
Očito je da je ovdje ključan ne samo dizajner, nego i škola koja ga šalje u svijet - londonska Central Saint Martins jedna je od najvećih svjetskih modnih institucija. Stvara autore koji znaju napraviti kolekciju, imaju znanje, snalaze se u sadašnjosti što se tiče tehnologije, znaju je modno komentirati, promišljati i na kraju predstaviti u nekom publici zanimljivom, ponekad šokantnom okviru.
Naravno, kad imate sve što je potrebno - institucije na bazi države, školstva i organizacijske eksperte - onda možete osmisliti imidž i probuditi neke ideje koje postoje odavno. Tako svi danas znamo za Burberry i škotski uzorak, upravo radi Tjedna mode koji revno radi na tome da promovira njihov lokalni modni dizajn već četiri desetljeća.
Jaka modna industrija
I, naravno, krije se iza svega impresivan broj eura koje okreću, kao i ljudi koje zapošljavaju, pa odmah postaje jasno da je Tjedan mode zapravo veliki pokretač za gospodarstvo neke države. Modna industrija u Velikoj Britaniji zapošljava oko 900.000 ljudi i ulijeva u gospodarstvo čak 25 milijardi eura.
Iako se danas mnogi pitaju čemu klasične modne revije, pa čak i PR-ica Franks, očito je da nam i u digitalno doba treba i opće poznati okvir modne revije i show uživo, kako bi scena opstala te najavila neke nove, uspješne godine. Naravno, tu su i brojni drugi prezentacijski okviri, prilagođeni digitalnom dobu te kreativnosti i inovaciji koje su osnova svega.