Osvajao sam je stihovima, pismima, telegramima, telefonskim razgovorima iz poštanskih kabina i osvojio tek nakon dvije godine. Svadba je bila kruna sreće. Ukrcali smo se u spačeka i s kumovima otišli na Hvar. Tako je beogradski glumac Ljubiša Samardžić jednom opisao kako je osvojio srce supruge Mire koju je upoznao na Bledu prije 50 godina, 5. kolovoza 1964. A kako je to izgledalo, ispričala je jednom Mira: - Bila sam s roditeljima na odmoru na Bledu, a on je valjda isto imao neki dopust. Šetala sam sa sestrom koja mi je u jednom trenutku oduševljeno uzviknula: ’Vidi, Ljubiša Samardžić!’, na što sam joj hladno odgovorila: ’Baš me briga!’. Mnogo godina poslije priznao mi je da mu je zapravo za oko najprije zapeo tranzistor koji sam držala u ruci, a tek onda ja. I da lošiji tranzistor nije vidio u životu! A kako izgleda, ni bolju ženu! 

Potvrdilo se to s godinama. Malo je brakova koji dožive zlatni pir, a Ljubiša i Mira Samardžić trebali bi ga proslaviti za dvije godine. 

- Danas mi se čini da su godine prošle dok udariš dlanom o dlan, a kad se osvrnem za sobom proživjeli smo mnogo sretnih trenutaka, ali i jednu veliku tragediju, kad smo izgubili našeg sina Dragana. Da nije bilo Mire, mislim da danas ne bi bilo ni mene - priznao je beogradski glumac mnogo puta dosad. 

Odrastao je u rudarskoj obitelji i od djetinjstva pamti da  rudnici nisu mjesta za miran i lagodan život. Kako kaže, sama riječ “jama” nosila je kobno značenje: - Živjelo se samo za kuću, komadić hljeba i neba. I nužnu prisnost s onima koji su dijelili isto rudarsko životno breme. Kramp im je bio hljeb i kob. Mali broj jamskih radnika i tada ali i danas ne dočeka ni četrdesetu! I moj nas je otac prerano napustio u četrdesetoj godini života. Mama nam je, uz peć koja je bubnjala i širila lagodnu toplinu, uz miris drveta i pečenih krumpira, usadila vrijednosni stav da je život borba, čestitost i pravda.

A da je usvojio sve te vrline svjedoči i njegova supruga Mira, koja oduvijek za Ljubišu tvrdi da je, unatoč zvjezdanoj slavi koju je dosegnuo u bivšoj Jugoslaviji, ali i izvan njezinih granica, ostao brižan suprug i otac, pošten i marljiv, ali i pomalo naivan jer i dalje iskreno vjeruje ljudima, unatoč mnogim razočaranjima. 

- Nikad kod kuće nisam imala osjećaj da je moj suprug slavni glumac. Kad su djeca bila mala, on je bio taj koji bi noću prvi ustajao i otišao ih utješiti ako su plakali. Ujutro bi ustao prije svih da se spremi na snimanje, ali nikad ne bi propustio prigodu da pripremi djeci doručak i da ih, ako stigne, odvede u školu. To se ne uči, takav se jednostavno rađaš - govorila je Mira o Ljubiši prvih godina braka u kojem su dobili i dvoje djece. Najprije im se rodio sin Dragan, a zatim i kći Jovana. 

U to vrijeme Smoki - kako su ga prozvali - već je iza sebe imao niz  filmova. Proslavila ga je “Prekobrojna” Branka Bauera, a zatim su slijedili “Desant na Drvar”, “Dani”, “Lito vilovito”... Teško je nabrojiti sve njegove uloge u stotinjak filmova i televizijskih serija za koje je dobio desetke nagrada. Danas na pitanje koja mu je od tih uloga najdraža i je li baš uvijek bio zadovoljan ulogom koju je igrao, odgovara:

- Mogu biti zadovoljan sa svim svojim ulogama. Ono čega sam se latio igrao sam svim srcem! Kada sam glumački stasao, odbijao sam nemali broj filmova koji nisu imali minimum dostojne priče u scenarijima, a bili su daleko od dobrog ukusa i mjere! No kad govorimo o tome, prisjetio sam se uloge u filmu ‘Kraljevski voz’ iz 1982. koja nije ovjenčana Arenom, ali ju je publika i kritika popratila hvalospjevima. Ne vjerujem da je bilo tko upamtio tu kreaciju od prije 33 godine.

Gotovo da i ne postoji redatelj s prostora bivše države koji nije poželio Samardžića u svom filmu, ali, kako kaže, samo je jedan kojem će uvijek odati priznanje. Riječ je o redatelju Branku Baueru: - Od prvog susreta 1961. za mene je najveći sir Branko Bauer! A postoji li neki s kim nisam surađivao? Ima. I pored dva Šijanova poziva da igram jednu od glavnih uloga u filmovima ‘Ko to tamo peva’ i ‘Maratonci trče počasni krug’! Bio sam toliko zauzet da nismo mogli usuglasiti termine da odigram ove uloge u filmovima koji predstavljaju krunu ‘pametne komedije’.

Budući da je još kao dječak sanjao o glumačkom pozivu, kad se zahvaljujući legendarnom redatelju Bojanu Stupici, s Pravnog fakulteta prebacio na beogradsku Akademiju dramskih umjetnosti, glumu je shvatio kao vrlo ozbiljan posao. Kad bi prihvatio ulogu, za svaku se pripremao kao da mu je prva u životu. Poznat je među kolegama kao vrlo marljiv, neki bi rekli štreberski tip. 

- Tekst je polazna osnova za otkrivanje svih nužnih zamki i elemenata karaktera koji tumačite. Zato sam uvijek dobro naučio svoj tekst. A onda, priznajem da sam se ‘petljao’ s načinom na koji ću oblikovati ulogu kao dio cjeline filma. Čak sam pred sam ulazak u kadar demonstrirao i nudio redateljska rješenja kako vidim svoje mjesto u filmu. I nikad se nisu opirali nego su ih prihvaćali. Bauer je jednom, kad sam se upetljao u režiju ‘Boška Buhe’ lakonski rekao: ‘...vrijeme ti je da počneš  režirati’... I poslušao sam ga. Premijeru mog prvog filma ‘Nebeska udica’ 2000. godine upravo je Branko otvorio u Zagrebu. U to je vrijeme već  imao vlastitu producentsku kuću koju je otvorio s obitelji ‘90-ih godina, otkad je odlučio prestati glumiti i posvetiti se režiranju filmova. Bila je to posljedica njegova kratkoročnog političkog angažmana kad je još naivno mislio da može promijeniti političku scenu u Srbiji i događaje koji su uslijedili. 

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake subote besplatno ekskluzivno uz 24sata!