Stari Germani, Kelti i Gali slavili su imelu kao svetu biljku. Za liječenje se njome koristio još Hipokrat, a u srednjem vijeku glasila je za lijek protiv kuge. Godine 1920. Rudolf Steiner počeo je na oboljele od raka primjenjivati terapiju s ekstraktom imele u obliku injekcije. Djelovanje imele protiv tumora i na jačanje imuniteta kod oboljelih od raka istražuje i suvremena medicina.
Lišće imele snižava visok krvni tlak i djeluje blago sedativno. U narodnoj medicini imela se upotrebljava kod vrtoglavice, migrene, visokog tlaka i bolesti zglobova. Zbog mogućih neželjenih djelovanja uzima se pod nadzorom liječnika. Bobice imele otrovne su u većim dozama, pa ih treba držati dalje od djece.
Tinktura se često koristi za klimakterijske tegobe i visoki tlak. Razrijedi se jedna čajna žlica od dva do tri puta na dan u dva decilitra čaja, vode ili soka. Ovako razrijeđena je dobra i za vanjsku primjenu za bolna mjesta. Tinktura se radi tako da se 200 g lista imele usitni i stavi u bocu, prelije s litrom rakije, svaki dan malo promućka te nakon tri tjedna procijedi i bilje baci.
Bijela imela je parazitska biljka koja se može naći samo kao divlja, i to na stablima starijim od 15 godina. Ipak, može se pokušati s kontroliranim uzgojem, tako da se bobice utrljaju u pukotine kore stabala s mekom korom, kao što su, primjerice, jabuka, lipa, vrba, glog ili oskoruša. Tako se potiče razvoj imele.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM: