Mnoge obitelji nerado govore o demenciji. Ta se riječ u obitelji često uopće ne izgovara. Mlađi članovi tu su mnogo otvoreniji, a stariji to žele pritajiti, osjećaju sram, kaže dr. med. Filip Đerke, specijalizant neurologije s Klinike za neurologiju KB-a Dubrava, s kojim smo razgovarali povodom činjenice da je rujan posvećen edukaciji o demencijama, a 21. rujna obilježava se Svjetski dan borbe protiv Alzheimerove bolesti. Dodaje kako oboljeli i dolazak u ambulantu ponekad doživljavaju kao smrtnu presudu, pa se i rasplaču prilikom kognitivnog testiranja.
POGLEDAJTE VIDEO: Što sami možemo učiniti s ciljem da preveniramo razvoj demencije?
- A to nije dobro. Bolje je potražiti stručnu pomoć što prije jer ponekad i ima pomoći. Naime, simptomi zaboravljivosti mogu biti uvjetovani elektrolitnim disbalansom, hormonalnim statusom, slabijim sluhom, nedovoljnom regulacijom drugih stanja, poput šećerne bolesti ili arterijske hipertenzije, a kod nekih pacijenata otkrijemo i tumor mozga u podlozi. Ovo su stanja na koja možemo utjecati te usporiti, ako ne gotovo i zaustaviti progresiju bolesti. U navedenim stanjima zaboravljivost je samo simptom druge bolesti. S druge strane, ako je i riječ o Alzheimerovoj demenciji, adekvatnom pripremom i edukacijom obitelji stres je mnogo manji - ističe naš sugovornik.
Ponekad se simptomi mogu povezati s nekim drugim zdravstvenim stanjima i liječenjem se može prevenirati ili odgoditi razvoj demencije, ističe dr. Filip Đerke
Procjenjuje se da u Hrvatskoj od demencije boluje oko 86.000 ljudi, iako statistika može varirati zbog nedovoljne dijagnostike i prijavljivanja slučajeva. To uključuje različite oblike demencije, no najčešći je Alzheimerova bolest, koja čini od 60 do 70 posto slučajeva. Prevalencija demencije povećava se s godinama, posebno kod starijih od 65 godina. U općoj populaciji, u dobi iznad 65 godina, oko 10 posto osoba ima neki oblik demencije, a taj broj znatno je veći kod osoba starijih od 85, kaže dr. Đerke. Upravo dob kod pojave demencije igra glavnu ulogu.
- Kad govorimo o Alzheimerovoj demenciji, prosječna dob pacijenta u postavljanju dijagnoze je između 75. i 80. godine, kod vaskularne demencije između 70. i 80. godine, a Alzheimerovu bolest ranog početka nalazimo već nakon 40. godine. Viđamo i sve više pacijenata s blagim spoznajnim poremećajem, prijelaznim stanjem između zdravog i patološkog starenja, odnosno demencije. To samo znači da se pacijenti ipak javljaju ranije - kaže dr. Đerke.
Dvije trećine oboljelih čine žene, no jedan od razloga za njihovu prevlast može biti i u tome što one dulje žive, kao i u hormonalnim promjenama kod žena u menopauzi, poput pada estrogena, koje mogu igrati ulogu u pojavi demencije, dodaje. Valja istaknuti da postoje i nasljedne demencije, koje čine manji postotak u ukupnom broju oboljelih, otprilike od 5 do 10 posto svih demencija. Rizik za obitelj ovisi o prisutnosti specifičnih genetskih mutacija i najbližoj obitelji preporučuje se gensko savjetovanje. Kod sporadičnih oblika demencije u obitelji rizik je umjeren, a najčešće je povezan s kombinacijom genetike i okolišnih čimbenika, pojašnjava sugovornik.
Ako se isključe nasljedni oblici, među ključnim uzrocima demencije detektirani su tjelesna neaktivnost, kronična neispavanost, društvena izolacija, kardiovaskularne bolesti, pušenje, konzumacija alkohola, loša prehrana bogata ultraprocesuiranim proizvodima, prevelik unos šećera i kronični stres.
- Dok je tijelo pod stresom, umorno i kronično nenaspavano, ono pati i ne može se regenerirati. Ovo je posebno bitno u 40-im, 50-im godinama života, upozorava dr. Đerke.
Štoviše, dodaje da Lancetova komisija za demenciju procjenjuje kako bi se promjenom javnozdravstvenih politika s ciljem korigiranja tih navika moglo prevenirati čak do 40 posto slučajeva demencije.
- Na globalnoj razini broj oboljelih bi se mogao gotovo prepoloviti ponajprije promjenama načina života, zdravijim navikama i boljim praćenjem kardiovaskularnih rizika. Ipak, nije sva odgovornost samo na nama kao pojedincima. Zajednica igra veliku ulogu, primjerice osmišljavanjem programa za seniore, kako bi i nakon odlaska iz svijeta rada bili uključeni u različite aktivnosti, ili strožom regulacijom i zaštitom kvalitete zraka, jer se zna da je zagađenje zraka jedan od rizikofaktora razvoja demencije. Puno je posla, ali ako se stručnjaci slože, značajno možemo usporiti i smanjiti stopu oboljenja - ističe sugovornik.
Jedan od ključnih čimbenika za dobre prognoze je rano otkrivanje demencije, no treba znati da ne postoji neki tipični slijed simptoma po kojima bi se ona mogla prepoznati.
- Kod svake osobe simptomi se javljaju drugačije. Postoje neki znakovi koji nas mogu zabrinuti, pri čemu nije uvijek u igri samo gubitak pamćenja. To su poteškoće u obavljanju svakodnevnih zadataka, poput kuhanja ili pranja suđa; zatim smanjen vokabular, dezorijentiranost u vremenu i prostoru; pogrešno ostavljanje stvari (primjerice kad osoba ostavi telefon u hladnjaku); promjene u raspoloženju, strahovi, povlačenje u sebe, povlačenje iz društvenih aktivnosti i slično. Ako ti simptomi nastupe naglo, unutar nekoliko tjedana, što je izrazito rijetko, onda se bez odgode treba javiti liječniku obiteljske medicine, koji će napraviti početna testiranja i uputiti vas dalje na obradu. No čak i kad se jave neke početne promjene ponašanja, ili povremene epizode, dobro je javiti se liječniku što prije – ističe dr. Đerke.
U tom slučaju pacijent s terapijom i promjenom navika može dulje održati kognitivne funkcije i ostati samostalan, no tijek bolesti obično je poznat.
- Alzheimerova bolest počinje promjenama u mozgu, desecima godina prije prvih simptoma. To je pretklinička faza, bez simptoma. Slijedi blago kognitivno oštećenje, s blagim problemima pamćenja. Primjerice, osoba zaboravlja nedavne događaje, ali funkcionira samostalno. U srednjoj fazi gubitak pamćenja i dezorijentacija postaju očigledni i postaje potrebna pomoć u svakodnevnim zadacima. Kasna faza podrazumijeva stalnu pomoć njegovatelja ili obitelji, uz poteškoće s govorom, hodanjem i hranjenjem. Terminalna faza vodi do gubitka osnovnih tjelesnih funkcija i smrti, često zbog komplikacija poput upale pluća. Vrijeme od ranih simptoma do terminalne faze uvelike varira, ali bolest često napreduje tijekom 8 do 10 godina nakon postavljene dijagnoze - kaže dr. Đerke.
Dodaje kako još jednom treba istaknuti da je velik problem to što im obitelji nerado dolaze, bilo zbog stigme, bilo zbog neznanja, straha, ili kombinacije tih faktora.
- Ja ih mogu razumjeti, jer se postavlja vrlo konkretno pitanje: Što nakon dijagnoze? E, tu nastupa sustav koji ovisi o entuzijazmu pojedinaca. Ako ste u većoj sredini, postoje programi potpore oboljelom, ali i članovima obitelji. No još loše stojimo po pitanju smještaja u domove umirovljenika. Lakše ćete ga dobiti ako nemate dijagnozu, makar je i prešutjeli, upravo zato najveći teret pada na ukućane i njegovatelje - ističe dr. Đerke.
Također, u Hrvatskoj ne postoji način da odraslo zaposleno dijete uzme bolovanje kako bi brinulo o bolesnom roditelju, iako Obiteljski zakon obvezuje djecu da se brinu o roditeljima. Dakle, potrebno je usklađivanje nekoliko različitih zakona.
- Poželjno je život staviti u što veću rutinu jer svaka promjena (primjerice namještaja) dovodi do povećanja opasnosti - napominje dr. Đerke i dodaje:
- U razgovoru s pacijentom često nađemo puno prostora za ‘popravak’: Redoviti odlazak na spavanje, higijena zubi, regulacija krvnog tlaka, šećera u krvi i masnoća, prestanak pušenja i konzumacije alkohola neke su od preporuka. Savjetuju se i redovita tjelesna aktivnost, hobiji i aktivna uloga u obitelji. Primjerice, briga o zalijevanju cvijeća - zaključuje sugovornik.