Kad ste za nešto optuženi i to vas naljuti, veće su šanse da će vas onaj tko vas je optužio smatrati krivima, iako ste nevini, nego ako uspijete zadržati hladnu glavu. Pokazalo je to novo istraživanje koje je uključilo brojne eksperimente u sklopu kojih se istraživala veza između čovjekovog bijesa i procjena o njegovoj krivnji.
POGLEDAJTE VIDEO: Laž kod bolesnika može imati placebo efekt
Rezultati sugeriraju da je veća vjerojatnost da će - kad se optužena osoba naljuti - opažatelji smatrati da je kriva, iako se može pretpostaviti da nije tako. Paradoksalno, studija je također pokazala da ljudi koji su lažno optuženi uglavnom postaju bjesniji od ljudi koji su s optuženi s pravom, prenosi portal Big Think.
Zamislite da vas susjed optužuje da ste mu nešto ukrali, a niste. Ne vjeruje vam, i dalje vas optužuje. Prilaze drugi susjedi i počinju gledati kako se sukob među vama odvija. Kako biste reagirali na lažne optužbe? Možda biste se naljutili. Pa, iako bi vaša ljutnja mogla biti posve opravdana, jer vas susjed lažno optužuje, on će na temelju vaše ljutnje zaključiti da ste krivi.
To je ključni zaključak istraživanja objavljenog u časopisu Psychological Science, pod nazivom 'Anger Damns The Innocent'.
Zašto je to tako? Studija je pokazala kako tuđe osjećaje promatramo da bismo bolje razumjeli kontekst situacije u kojoj se nalazimo. To je osobito tako kad odlučujemo trebamo li nekome vjerovati. Na primjer, prošla istraživanja pokazuju da ljudi koriste pouzdanost kako bi prosuđivali je li netko kriv.
Naime, studije su otkrile da bijes može ljude učiniti manje pouzdanima. Imajući na umu ova dva otkrića, istraživači su zaključili kako bi ovo moglo biti pojašnjenje: '...da kada opažatelji primijete ljutnju osumnjičenika, mogu ga smatrati nepouzdanim, što dovodi do presumpcije krivice. U nekim situacijama mogu čak protumačiti bijes osumnjičenika kao neautentičan pokušaj da lažnim moralnim ogorčenjem izgledaju nevino, što može biti dodatno objašnjenje za to zašto bijesnog osumnjičenika jednostavno smatraju krivim...'.
Dakle, ako ste lažno optuženi, budite mirni ... ali ne i tihi!
Naime, kroz šest studija istraživači su istraživali kako laici i stručnjaci donose presude o krivnji kad je optužena osoba bijesna. U nizu studija sudionici su u TV emisiji pod nazivom Sudac Faith, u kojoj se snimaju stvarni doživljaji iz sudnice, gledali isječke ljudi optuženih za lakša kaznena djela koji su se izjašnjavali o svom slučaju. Rezultati su pokazali da su sudionici ispitivanja češće ocjenjivali krivima ljude koji su reagirali bijesno.
U drugoj studiji sudionici su čitali o izmišljenoj osobi po imenu Andrew Smith koja je bila optužena za oružanu pljačku. Studija je obuhvatila četiri verzije Smithove reakcije na optužbe tijekom njegova hipotetskog svjedočenja: ljutit, smiren, šutljiv i razdražen.
Kad je šutio, sudionici su pretpostavili da se Smith pozvao na Peti amandman i pravo na šutnju. Zanimljivo je da ga je u tom slučaju veliki broj sudionika istraživanja ocijenio krivim. Kad se ljutio, njihov se broj povećao, dok je u situaciji u kojoj je bio iziritiran i bijesan najviše ispitanika ocijenilo i da je kriv, puno više nego kad je bio smiren.
U sličnom eksperimentu sudionici su pročitali jedan od dva izmišljena scenarija u kojima je sudjelovao čovjek po imenu Nathan. U oba slučaja je bio opravdano optužen, ali ne nužno i kriv: Jednom za varanje djevojke, drugi put za krađu novca od poslodavca. Kad bi pročitali Nathanovu ljutitu reakciju, uz vikanje i ljutiti stav, u stilu: 'Toliko sam bijesan zbog toga što mislite da bi to mogao učiniti!', većina njih ocijenila bi ga krivim.
Jesu li samo laici ti koji na ljutnju gledaju kao na znak krivnje? Da bi testirali tu ideju, istraživači su proveli istraživanje slično prethodnom, ali sudionici su bili profesionalci koji redovito moraju donositi prosudbe o krivnji drugih, poput istražitelja u prijevarama i revizora. I oni su ljutiti odgovor ocijenili kao znak krivice. Zanimljivo je da su stručnjaci također šutnju smatrali pokazateljem krivnje.
No, je li ljutnja zaista znak krivnje?
Da bi testirali to pitanje, istraživači su tražili od drugog skupa sudionika da izvrše jedan od dva zadatka. Oba uključuju uređivanje teksta. Jedan je zadatak bio jednostavan, drugi težak. Svim sudionicima rečeno je da će im biti plaćeno za izvršenje zadatka.
Nakon što su sudionici završili zadatak, istraživači su ih optužili da su to učinili pogrešno, pa nemaju pravo na isplatu bonusa. To je bila lažna optužba za one koji su imali jednostavan zadatak, jer su svi sudionici izvršili zadatak i većina ispravno. S druge strane, među onima kojima je dodijeljen težak zadatak, većina je griješila, dakle optužba je bila točna. Nakon toga, istraživači su pitali obje skupine koliko su bijesni. Rezultati su pokazali da su oni koji su lažno optuženi prijavili znatno veći osjećaj bijesa od onih koji su s pravom optuženi.
Dakle, rezultati sugeriraju da većina ljudi jednostavno nije dobar 'detektor laži'. To je deficit koji vjerojatno pridonosi ne samo međuljudskim sukobima već i lažnim kaznenim presudama.
Istraživači su uvjereni kako ljutnja nije znak krivnje, već nevinosti.
To je osobito važno jer većina istraživanja o emocionalnim znakovima obmane otkriva malo ili nimalo povezanosti između drugih diskretnih osjećaja i krivnje. Iako učenja o psihologiji ljutnje tvrde da ljutnja može pratiti borbu za to da uvjerimo druge u to da je netko drugi kriv, pokazalo se da bijes u ovom kontekstu ljude (pogrešno) navodi upravo na suprotno: na krivnju.
Stoga stručnjaci u studiji zaključuju: 'Mnogo je razloga za ljutnju kad vas optuže za nepravdu, ali možda niti jedan toliko jak kao uvjerenje da ste zapravo lažno optuženi'.