Nevjerojatno za danas, kada sam izlazila, po mene je dolazila kočija i vozila nas do odredišta. Još u mislima čujem topot konja po Bogovićevoj... Zvuči kao početak neke bajke, ali riječ je o stvarnim uspomenama kostimografkinje i scenografkije Latice Ivanišević (71) koja je o svojoj obitelji i svom odrastanju u Zagrebu napisala dvije knjige “Slušaj i gledaj, Latice“ i “Žena tužnih očiju“. 

Da bi neki književnik napisao zanimljivu knjigu mora malo posuditi iz stvarnosti, te dodati dosta izmaštanoga, a da bi Latica Ivanišević napisala zanimljivo štivo treba - “pospremiti“ stan. U starim vrijednim ormarima još su masonske rukavice njezine bake Irene Gavella Šilović i haljine majke Ines, jedne od osnivačica Lada i direktorice baletne škole, u kojima je ponosno hodala pariškim, bečkim i zagrebačkim salonima, u očevoj je vitrini mnoštvo knjiga koje su potpisali svjetski intelektualci i uspomene na neke udaljene krajeve i ljude. Ali pravi je poticaj za pisanje knjiga došao iz ladice pisaćeg stola u kojem su bila, naravno, svilenom vrpcom, povezana pisma koja je njezina baka Irena iz Beča, gdje je studirala na konzervatoriju, pisala svojoj majci. Iz tih pisama između početka “Draga moja gospica“, i potpisa “Voli te tvoja Stara“, oživljava bečka stvarnost početka 20 stoljeća i svakodnevica jedne povlaštene mlade žene... Tu povlaštenost Latica Ivanišević često spominje kad se osvrne na svoj život i odrastanje koje upisuje kao jako sretne.

- Imala sam sreću da sam odrastajući u Zagrebu neposredno poslije rata još osjetila dašak ‘čarobnog doba’ koje je nestalo. S bakicom Gavellom, majkom Branka Gavelle, redovito sam izlazila na Zrinjevac i na čaj u pet kod barunice Klobučar. Obitelj Winkler imala je kuriju u Bukovcu i mi smo često nedjeljom odlazili  k njima. Igrali smo se, a tata i mama su plesali tango... – niže Latica svoja najranija sjećanja kao biserje na ogrlicu, a među njima su i duge šetnje s ocem, pjesnikom i slikarom Dragom Ivaniševićem. Među dražim joj je uspomenama i proljetno trčanje Zelengajem gdje je brala proljetnice, pasji zub, i igrala se s Mišom Brozom, sinom Josipa Broza, čijem je dolasku na svijet pomogao njezin djed liječnik, poslije ambasador, Šilović. 

- Nikad Tito nije bio u Zagrebu da se nismo družili s njim. On i Jovanka su se jako lijepo slagali. Bio je jako pažljiv prema njoj i kad su ih razdvojili, nešto u njemu je umrlo - uvjerena je Latica. Još je jedan slavan par bio čest gost u kući njezinih, ali je i ona, kaže praktički odrasla u njihovoj kući na Gvozdu.

 Jedine igračke koje sam sačuvala bile su one Bele Krleže. Majmunčić i smeđi pas s crvenim cilindrom. Bela je uvijek postavljala Krleži stol za doručak i ručak sa žutim ružama. Često sam ručala s njima, a kad bi se Bela povukla na počinak, Krleža i ja bismo razgovarali do večeri. Baš sam ih voljela i oni mene, mogla sam im doći u bilo koje doba - prisjeća se Latica.  Majka i baka su je rano uputile da je jako važno da žena drži do sebe i uvijek bude dotjerana. Zato su je podržali čak i kad su se iz škole žalili da se odijeva previše neobično. I danas je zadržala osebujan stil u kojem posebno mjesto imaju modeli Driesa Van Notena, Prade, Armanija, te Ade Berber.  

- Kako je mama tijekom studija živjela u Parizu, u istom hotelu u kojem su odsjedali Oscar Wilde i J. L. Borges, uvijek je govorila da nikad ne znaš gdje ćeš završiti. Tako da uvijek moraš biti dotjerana i za neočekivani ručak i za izlazak u kazalište. I baka je kupovala samo lude birane stvari, ali je, iako navikla da duga spavanja i izlaske, kad je postalo opasno pratila supruga u partizane,u šumu, baš kao i mama. Baka je tamo asistirala djedu tijekom operacija. Poslije se opet brzo uklopila u život na visokoj nozi kad je djed postao ambasador u Južnoj Americi, kupala se u bazenu s kamelijama i slala nam lude pakete. Tata je urlao jer su to bile lijepe, ali ne i potrebne stvari, poput porculanskog servisa za 12 osoba za lutke, a ja i sestra Daša uživale smo u cijeloj predstavi tu usred sobe - smije se Latica.  

U istoj su se toj prostoriji desetljećima okupljali intelektualci, svraćali na večeru i razgovor, ali u tom su se salonu, kao i u onom djeda i bake Šilović, i mijenjali životi. Latica se prisjeća Mihovila Kombola, književnika i književnog povjesničara, kao tužna šutljiva lika iz prikrajka. Kad je pitala majku zašto uvijek šuti, mama joj je objasnila da su se kod njih upoznali njegova supruga i slikar Ljubo Babić te je ona napustila Mihovila. Poslije je umrla od tuge, a on je nikad nije prebolio. Svoju ljubav Latica nije srela u tom salonu, ali je tu ojačala. Srodnoj je duši, poznatom slikaru, posvetila knjigu “Žena tužnih očiju“. Bio je to čovjek koji ju je primio kao dvogodišnjakinju od majke kad su došli u partizane i bio je velik prijatelj njezinih roditelja. Iako nikad nisu legalizirali svoju vezu, i gotovo su ih svi osuđivali jer je bio oženjen, Latici je uvijek bio i ostao posve poseban i s njegovom se smrću nikad nije pomirila. 

Ističe da ju je on naučio svemu što zna i usadio joj ljubav prema tapiserijama, ali i prema životu upćenito jer je životna energija frcala iz njega. Obožavao je jesti, kuhati i jedriti iako je bio kontinentalac, a vina je poznavao tako dobro da je i bez etikete znao iz kojeg je kraja i koje godine. Nakon majčina, njegov joj je odlazak bio težak udarac.

S prozora obiteljskog stana u zgradi slavna arhitekta Stjepana Planića, kroz koju su tijekom desetljeća prošli svi koji su nešto značili u Hrvatskoj i Jugoslaviji, i danas gleda kako se srce njezinog voljenog Zagreba mijenja.  Uz Zagreb, Latica kaže da jednako uživa u Parizu, gdje su joj se roditelji i upoznali, u Veneciji, tatinu gradu, i Dubrovniku, u kojem su kao obitelj ljetovali. Ali, ističe, Zagreb jako voli jer je “prohodljiv”, taman je tolik da sve možete obaviti hodajući. I osim na kraće izlete, poput nedavna posjeta Parizu kad je odsjela u stanu točno nasuprot hotelu u kojem je nekad živjela njezina majka, nikad nije poželjela otići iz Zagreba, a bilo je prilika. U stanu, kaže, danas provodi sve više vremena, što radeći, gledajući televiziju, posebno Mezzo, omiljeni program na Max TV-u... Uz smiješak kaže da joj dan uvijek počinje šalicom crnog čaja, običajem koji je majka, rođena u Brazilu, uvela u njihov dom.  

Ali Latica je dobro je svladala još roditeljskih lekcija, ponajprije onu da treba voljeti ljude. Vidljivo je to na svakom koraku: toplo pozdravlja susjede i znance i sa svakim porazgovara, a uživa i u krugu prijatelja. Jedan je od njih umjetnik Saša Šekoranja koji Laticu vodi na izlet u Sloveniju “kod svojih”  i redovito je poziva da s njim i njegovom obitelji dijeli uskrsni i božićni stol. Ono u čemu ipak nije slušala majku i baku jest to da je razvila strast za kuhanjem.  - Tata je volio kuhati, a ja sam za štednjakom od 14. godine. 

Mama nije prilazila kuhinji i kad smo mi kuhali rekla nam je da mi ‘glumimo’, a ona je intelektualka. Osim toga, za kuhanje smo imali djevojku.  I danas volim kuhati jer ne želim pasti na sendviče, a Dolac mi je preko puta. Jedino što doista ne volim jesti sama. No svako malo kuham i za prijatelje i tome se veselim. Iako su mnogi moji znanci uvjereni da ne znam ništa skuhati jer nemam štednjak u kuhinji - smije se Latica i dodaje da joj je štednjak u smočnici, a hladnjak u djevojačkoj sobi. Osim što je razveseli izložba ili neki koncert, najsretnija je kad joj Zdenko Jernejić, majstor s kojim već godinama izrađuje tapiserije, donese novi rad. Uvijek koristi mnogo jakih boja i veselo pokazuje katalog projekta Saga Saga Velimira Kalamiza u kojem su predstavljeni i njezini radovi. Nove tapiserije i keramiku uskoro će predstaviti na izložbi u Gliptoteci, ali se posebno veseli radu na baletu “Turica“, prema pričama koje je njoj i sestri tata pričao u djetinjstvu. Nada se da će tako oživjeti dašak starog Zagreba koji je u njoj još tako živ, ali i da će ljudi osjetiti barem malo topline koju je ona upila, baš prema maminoj uputi - Slušaj i gledaj, Latice - kako bi mogla prenijeti da je unatoč svim velikim mislima koje je čula nepodnošljiv samo život bez ljubavi.    

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata