Mada afirmirani pisac za djecu i mladež, Zlatko Krilić nikad nije izbjegao pripadnost šezdesetosmaškoj generaciji. Bio je to naraštaj ispunjen istinskom vjerom u promjenu i poboljšanje društva te upravo zato i drastično razočaran u svojoj vjeri. Svojim posljednjim uratkom književnik nas je na to i ideološki i poetološki podsjetio. Dva motiva dominiraju njegovom zbirkom pripovijesti: Kuba i Che Guevara, oba nizom novelističkih faseta predočena kao petrificirani potrošni plakat, isplativ modni ukras iskorišten kao potrošna roba.
Uz Maov u daljinu mistično odlutali pogled, mrko bradato lice oivičeno beretkom s petokrakom jedini je marketinški prežitak iluzija i zanosa jedne mladosti. Čak i kad se pojavi kao junak od krvi i mesa, Che se u pripovijetki “Pogledaj me u oči” očituje kao apokrif, skrivena pripovijest zanimljiva pripovjedaču i opasna revolucionarnoj hagiografiji. Jer pali je buntovnik u međuvremenu postao brend, a svaki brend funkcionira dok donosi neku korist. Zato je samo mrtav Che Guevara zanimljiv, kako vlasti, tako i pomodnom tržištu salonskog ljevičarenja. Živ, ovaj rasni veleprevratnik i psihopat, o čijim sadističkim sklonostima saznajemo tek u novije doba, smetnja je postrevolucionarnoj stabilizaciji režima. Ta ideja temeljac je Krilićevu žanrovskom spoju alternativne povijesti i teorije urote te doslovno postvarenje notorne istine da svaka revolucija ždere vlastitu djecu. Iako pisana s ambicijom da raskrinka veliku laž, tema ove knjige nije jedino komunizam. Bilo bi, naime, lako da je samo taj režim zakrinkano i potom razobličeno zlo. Kad pisac ustvrdi da je kubanska nesreća posljedica “lošeg socijalizma”, zapitati nam se postoji li dobri socijalizam. Postoji! On je, naime, kapitalizam.
Paradoksalan, ali zoran dokaz je postmaovska, dengovski ustrojena Kina. Sve druge, tvrde ili meke inačice socijalizma, završile su u logoru, bijedi ili naprosto krahirale. No Krilić bi bio puki ideolog da se obračunava tek s jednim promašenim društvenim projektom. Taj tip propovjedništva on izbjegava na dva načina. Prvi je napeto i stilski superiorno pripovijedanje, a drugi nije u izravnoj svezi s autorovim namjerama, ali se događa svakom rasnom književniku. Pogledajmo, dakle, pozornije što se krije iza kubanskih palmi na otoku (ne)sreće. Naravno, našminkana laž u čijoj pozadini traju i preživljavaju marginalci, sitni prevaranti, spretni korisnicikorupcije kao nužna naličja društvenog modela, preživjeli borci revolucije svedeni na svodnike. No gledajući jeftine slike lažnog raja, teško se oteti dojmu da su to prizori svenazočne globalne prijevare. Junaci ovih priča prilagodili su joj se savršeno. Oni prodaju ono što njihove mušterije žele kupiti. Lažnu sreću, hinjenu lakoću življenja, privid autentična ambijenta civilizacijom neiskvarene idile. Sve je to jedna velika kulisa te kao i svaki umjetni raj ima svoju cijenu. Ne plaćaju je blazirani gosti, nego sirotinja nahranjena otetim mrvicama s bogataškog stola.
Razlika između demokratskih i totalitarnih sustava je paradoksalna: prvi svoju dimenziju bijede kriju puno uspješnije. Što onda preostaje piscu nego zajahati strpljiva magarca Sancha Panze, svjestan da je Don Quijote sve ono što se piše velikim slovom: Socijalizam, Demokracija, Globalizam, Jednakost, Pravda... Zna Sancho, onom iskonskom pučkom mudrošću, da svaka velika ideja teži totalitetu koji završi u totalitarizmu ovoga ili onoga tipa, u ispraznosti obvezatne sreće ili bijedi prisilne jednakosti. Stoga, a to je duboka poruka ove knjige, nalazi svrhu svoga postojanja svjedočeći ludosti gospodara.
POGLEDAJTE VIDEO (Boris Banović) #ZAJEDNO24SATA: