Prve plisirane suknje pojavile su se na području Francuske te postaju vrlo popularne u viktorijanskoj eri. Raskošne tehnike nabiranja inspirirane su antičkim odijevanjem, no postaju sofisticirane i vrlo tražene u visokom društvu. Cilj je bio pokazati bogatstvo, a to je bilo lako i načinom obrade tkanine - nabiranje je bilo jedno od skupljih.
Plisirana je tkanina tijekom više stoljeća ujedno dio škotske tradicionalne odjeće, radi se o suknji na omatanje koja ima kopču s kožnatim remenom. Dio je muške etno mode te s vremenom postaje odjevni predmet za oba spola.
POGLEDAJTE VIDEO:
Početkom 20. stoljeća španjolski umjetnik Mariano Fortuny kreirao je odjevni predmet imena Delphos, napravljen od fine, nabrane svile. Njegov popularni izum, Fortuny nabori, bio je inspiriran oblikom starogrčkog stupa. Dizajn je djelovao moderno i avangardno te bio elastičan, svojstvo koje odjeća u to doba nije imala.
U svakodnevicu ova kreacija ulazi nakon 1920. godine, kad postaje dio modne revolucije koja je ženama donijela slobodu od korzeta. Također, forma postaje dio školskih uniformi za djevojke, uvele su je privatne institucije.
Tijekom pedesetih vrlo su popularne u raznim bojama, bile su simbol elegancije i konzervativnog načina odijevanja. Često su bile viđene u kombinaciji s uskim remenom i bluzama floralnih motiva. Par godina kasnije taj komad postaje dio outfita s cipelama na platformu, koje su vladale tadašnjom stilskom scenom.
Tijekom osamdesetih nosile su ih poslovne dame, u kombinaciji s finim salonkama i sakoima, ova kreacija postaje dio kompleta. Moda se mijenja u smislu poslovnog odijevanja, postaje vrlo ozbiljna, žene sjedaju na ključna mjesta u kompanijama te im treba nešto vrlo fino i – konzervativno. Naime, plisirana je suknja i danas simbol tradicionalnih tehnika odijevanja.
Način ovog specifičnog načina nabiranja popularizirao je Issey Miyake, japanski modni dizajner koji je krajem sedamdesetih godina eksperimentirao s plisiranjem tkanina. Njegova tehnika plisiranja postala je poznata u liniji 'Pleats please'.
Ta tehnika podrazumijeva korištenje sintetičkih tkanina koje se prvo šivaju u odjevni predmet, a zatim se tkanina zagrijava i obrađuje tako da se formiraju plisei. Plisirani materijal je izdržljiv, fleksibilan i ne blijedi, što ga čini praktičnim za svakodnevno nošenje.
Miyake je svoju inovativnu tehniku plisiranja predstavio na reviji u Parizu 1983. godine, posebno tražene bile su suknje ove kreativne izrade. Taj specifičan način oblikovanja odjevnog predmeta utjecao je na razvoj trendova.
Taj način izrade odjevnog predmeta omogućili su i strojevi koji su koji su zamijenili ručno oblikovanje – industrijska revolucija utjecala je i na promjene u oblikovanju tekstila.
Prisutnost sintetike u svakodnevnom odijevanju daje mogućnost dizajnerima da je koriste na razne načine, među ostalim i da je trajno plisiraju. Naime, do prošloga stoljeća, efekt plisea nije bio trajan, već se morao zapeglavati nakon svakog pranja.
Danas se većina plisiranih tkanina za modnu konfekciju izrađuje na posebnim strojevima. Samo couture odjevni predmeti plisiraju se ručno i to ih izuzetno poskupljuje.
Plise suknja i dalje je sveprisutna u školskim uniformama, koje se u principu rijetko mijenjaju. Uz sako, ova je suknja obavezna odjeća školarki u privatnim obrazovnim institucijama, što je čini djelom konzervativne modne scene.
Dio svakodnevice je i karirana suknja, preuzeta iz škotske etno odjeće, danas prisutna u raznim varijantama dužina - od kratke do duge.