Ivana Domljanović 33-godišnja je splitska znanstvenica koja je u svojem istraživačkom radu na sveučilištu u švicarskom Freiburgu izumila krvni test za rano otkrivanje raka dojke. Igrala je profesionalno košarku, koja joj osigurala stipendiju za studij u SAD-u, a nakon školovanja završila je u Švicarskoj, gdje je došla do revolucionarnog otkrića. U razgovoru za 24sata otkriva mnogo toga o svojem djetinjstvu, otkriću, životu u SAD-u i Švicarskoj.
Kako ste proveli djetinjstvo? Što ste najviše voljeli kao dijete?
Rođena sam u prekrasnom Splitu 1991. godine. Moje djetinjstvo bilo je ispunjeno ljubavlju i smijehom, uvijek sam bila okružena bliskom obitelji, koja me uvijek podržavala i ohrabrivala. Odrastanje u toplom i poticajnom okruženju dalo mi je snažan osjećaj sigurnosti i pomoglo u oblikovanju osobe kakva sam danas. Jako sam voljela provoditi vrijeme s bližnjima te igrati košarku s prijateljima. Teško je odabrati jednu anegdotu. Ali svakako imam puno prekrasnih uspomena koje me ispunjavaju toplinom kad ih se sjetim.
Košarka vam je velika ljubav. Koliko dugo ste je igrali?
Da, počela sam igrati košarku s 12 godina u Košarkaškom klubu Split. Još i danas igram rekreativno te u drugoj ligi u Švicarskoj.
Kad ste spoznali da želite biti znanstvenica? Jeste li kao dijete željeli biti nešto drugo?
Kao dijete sanjala sam o tome da postanem liječnica kako bih pomogla ljudima da žive zdravije, sretnije, ali i da postanem košarkašica. Na mnogo sam načina ostvarila te snove - nastavljajući karijeru u medicinskom istraživanju, gdje pridonosim poboljšanju zdravstvenih rezultata, a uz to i dalje igram rekreativno košarkašku. Zaista je lijepo vidjeti kako se te želje iz djetinjstva razvijaju u moj današnji rad, uravnotežujući moju ljubav prema zdravlju i sportu.
Školovali ste se Splitu, potom u SAD-u te Švicarskoj, gdje sad živite. Planirate li povratak u Hrvatsku?
Osnovnu i srednju školu završila sam u Splitu. Nakon igranja za košarkašku reprezentaciju dobila sam stipendiju za SAD, gdje sam spojila ljubav prema košarci i akademskom radu. Prve dvije godine provela sam u Montani pa sam se prebacila na Državno sveučilište Valdosta u Georgiji, gdje sam završila kemiju i biokemiju. Strast prema dijagnosticiranju i liječenju bolesti odvela me u Dansku, gdje sam stekla master iz medicinske kemije. Želja da naučim više o nanotehnologiji i dijagnostici raka dovela me u Švicarsku, na Sveučilište u Freiburgu.
Ondje sam počela koristiti DNK za stvaranje inovativnih alata za otkrivanje raka u ranoj fazi, s ciljem poboljšanja molekularne dijagnostike. Godine 2022. doktorirala sam medicinske znanosti, sa specijalizacijom u nanotehnologiji, onkologiji i dijagnostici. Izbor doktorskog studija odveo me u Švicarsku. Način života u Švicarskoj u odnosu na Split vrlo je različit. Svaka zemlja može ponuditi nešto veliko. Naravno, jedna od mojih želja je u budućnosti raditi u Hrvatskoj te pokušati povezati Švicarsku i Hrvatsku na poseban način.
Kako vam je bilo u SAD-u?
Studiranje u Montani i Georgiji bilo je nevjerojatno putovanje koje mi je pomoglo oblikovati moj znanstveni i osobni rast. Usklađivanje košarke na sveučilišnoj razini s rigoroznim akademskim studijama bilo je izazovno, s osam treninga, dvije utakmice, predavanjima i laboratorijskim eksperimentima nisam baš imala puno slobodnog vremena. Unatoč brzom tempu, stekla sam neprocjenjive lekcije - posebno kako postaviti prava pitanja i primijeniti znanja na inovativne načine, i moji su profesori u SAD-u odigrali značajnu ulogu u tome. Kroz ova iskustva shvatila sam koliko je važno nadahnuti sljedeću generaciju mladih, posebno žena i znanstvenica da ostvare utjecaj u svijetu i da oni/one to mogu. Razmišljala sam o doktoratu u SAD-u, ali sam shvatila da sam predaleko od obitelji, a bilo mi je bitno da ih češće posjećujem pa sam se vratila u EU. Ono što najviše volim kod Amerike je osjećaj mogućnosti - stvarno možete postići sve ako ste voljni uložiti trud. Ljudi tamo prepoznaju naporan rad i odlučnost, a inspirativno je biti u okruženju koje cijeni snagu volje. Svi su također ležerniji i opušteniji u svakodnevnim stvarima, a to stvara pozitivnu, ohrabrujuću atmosferu. S druge strane, jedna od stvari koja mi je bila izazovna bila je koliko je vožnje potrebno da bi se bilo gdje stiglo. Za razliku od nekih europskih gradova, gdje možete lako hodati ili koristiti javni prijevoz, u SAD-u morate imati auto.
Što nam možete reći o vašem otkriću? Koliko je trebalo da ga izumite? Kad će test ići u upotrebu?
Tehnologija mora proći klinička ispitivanja. Kad to završi, test može biti na tržištu, nadam se za tri godine.Tijekom doktorata razvila sam tehnologiju koja se temelji na metodi DNK origami koja ima potencijal revolucionarizirati molekularnu dijagnostiku. Na početku studija dizajnirala sam i testirala svoju tehnologiju koja se kroz godine rada pokazala jako učinkovitom za detekciju malih molekula DNK i RNK. Lani sam dokazala da može točno detektirati kritične biomarkere povezane s rakom dojke i potvrdila kliničku važnost ove tehnologije. Ovo otkriće pokazuje njegov potencijal za značajno poboljšanje ranog otkrivanja i personalizirane dijagnostike u onkologiji. Bilo je potrebno šest godina za to. Nisam prva osoba koja koristi DNK origami kao metodu za kreiranje različitih tehnologija za dijagnostičke svrhe, ali ono što sam/smo uspjeli je da smo s našom metodom detektirali miRNK iz primjerka (plazme/seruma) žena koje su dijagnosticirane rakom dojke. Napravili smo dokaz principa detekcije s 20 uzoraka (plazma i serum). Uskoro počinjemo s kliničkim ispitivanjima te ćemo testirati 100 uzoraka i pokušati detektirati rak dojke s našom tehnologijom.
Kako će se on koristiti?
Moj inovativni krvni test koristi patentirani DNK origami nanosenzor (biosenzor) za precizno otkrivanje specifičnih miRNK koje su povezane s rakom dojke. Ove male, regulirajuće RNK molekule djeluju kao ključni biomarkeri koji mogu otvoriti vrata ka ranoj dijagnostici. Test funkcionira na jednostavan način: plazma iz uzorka krvi pacijenta miješa se s DNK origami nanosenzorom, a to omogućuje identifikaciju unaprijed definiranog skupa miRNK. Kad se ove miRNK vežu za nanosenzor, nastaju fluorescentni signali koji se detektiraju optičkim uređajem za očitavanje. Napredni algoritam potom analizira te signale i generira jedinstveni fluorescentni potpis koji upozorava na prisutnost ili odsutnost raka dojke.
Najviše me opušta druženje s najbližima, posebice obitelji. Također, smatram da je tjelesna aktivnost, poput odlaska u teretanu ili igranje košarke, odličan način za opuštanje. Osim toga, volim slušati audio knjige.
Uspijevate li uskladiti posao s obiteljskim životom?
To je nešto što stalno učim i pokušavam prakticirati uravnoteženi život, ali to je jedan proces. Nadam se da ću jednoga dana uspjeti. Moji roditelji, brat i sestra su mi sve. Oni su mi velika motivacija i podrška. Jedan od utjecaja u postajanju onoga što sam danas su moji roditelji. Jako sam im zahvalna na tome, a posebno na njihovoj bezuvjetnoj ljubavi i podršci koju imam.
Koja vam je najveća želja?
Volim osobne želje držati blizu svog srca, ali definitivno želim raditi više s ciljem da se poboljša skrb za onkološke pacijente. Ovo putovanje počinje unapređenjem dijagnostike i novim metodama liječenja, a proširuje se na podršku pacijentima u prihvaćanju života nakon što su preboljeli rak.