Da jabuka ne pada daleko od stabla dokaz su otac Željko (43) i sin Denis Svirać (17) kojima su antikviteti velika strast. I posao. Prije samo nekoliko mjeseci došli su na ideju kako da iskoriste stare stvari ostavljene na tavanu obiteljske kuće pa su u vlastitom prostoru, u jednom dvorištu na Vlaškoj, otvorili birc – Finjak...

- Prijatelj Hrvoje Kujundžić posjetio nas je kad smo sve uredili pa je rekao ‘ovo je kao neko staro zagrebačko okupljalište, onako s težinom - sve ti je unutra tako fino, pa nek se zove Finjak’ - prisjeća se Željko. A upravo je novim omiljenim okupljalištem hedonista htio i dokazati  da je i prije sto godina kultura življenja u Zagrebu bila poput one u Beču i Parizu...

- Doma smo imali sve potrebno za uređenje. Čak i stari aparat za kavu iz 1952. godine s Titove jahte koji danas radi, a cijeli interijer smo uredili sami, rezbarili samo i šank i klupe. Na terasi su stolci s terase Esplanade. Stajali su na tavanu, deda ih je za sitne novce pokupio kad su hotelu mijenjali terasu. Bilo je stolova i stolaca pun kamion. Poslije smo ih sin Denis i ja sve rastavili, uredili i obojili. Table i reklame Denis je dobio od prijatelja, a trube koje su sada lusteri visile su s greda na tavanu - kaže Željko koji je uz restauratorski posao godinama skupljao vrijedne komade koje je tek prije nekoliko godina ponudio na prodaju u svom antikvarijatu čije je vodstvo prepustio supruzi Snježani (42)...

- Odrastao sam uz djeda stolara koji je imao radionicu u Maksimirskoj. Kad nisam išao u vrtić bio bi kod njega na čuvanju. Često mi je davao da nešto radim i zabavljam se, pa sam tako hoblao, pilio. A kao klinac, od osmog razreda, bavim se starim stvarima - skupljam ih, uređujem. Skupljao sam stvari po kućama, garažama, i sve su završile kod mene doma, u dnevnom boravku ili na tavanu - govori taj rođeni Zagrepčanin i dodaje da najbolje stvari dolaze do nas sasvim slučajno... Jednom sam se vraćao iz škole i s jedne kuće na Borongaju s krova su bacali stare stvari. Pokupio sam reklamu Vermouth Gancia iz Drugog svjetskog rata. Bila je lijepih boja, šarena. Cijeli život sam je držao kod kuće i nisam ni znao da je vrijedna. Kad sam prije nekog vremena počeo guglati - imao sam što doznati o njoj. Bila je to jedna od prvih reklama u nas i danas je vrlo vrijedna, klasičan kolekcionarski primjerak. Drugom prilikom od prijateljice Ane dobio sam kredenc koji sam rastavio, a iza ‘špigla’ bila je potjernica za Titom iz Drugog svjetskog rata, jedna i jedina koja je još ostala - prisjeća se Željko koji ju je izložio i u Finjaku. U potrazi za kolekcionarskim komadima, kaže, proputovao je cijelu Europu.

- To je više strast nego hobi. Jednostavno ne možeš stati. Kolekcionarstvo nije bolest nego dijagnoza. Ali ovdje nikad ne gubite, kao kod drugih ovisnosti, nego uvijek dobivate. Jer svaka stvar koju kupite za nekoliko godina vrijedi - više! - objašnjava nam Željko koji je i sina Denisa kao malog “vukao” sa sobom na dražbe u Beč.

- Drago mi je da se i Denis u tome pronašao, za deset godina znat će i više od 90 posto trgovaca umjetninama. Tako je i najbolje da je počeo sa mnom - od skupljanja sličica nogometaša do skupljanja pravih Matisseovih slika. Ali cijeli život mora nastaviti učiti - savjetuje Željko. Nažalost, kaže, u nas nema dražbi kao u inozemstvu na kojima se može naučiti sve o nekom predmetu - tko ga je rezbario, lijevoruki ili desnoruki majstor, u kojoj tvornici je izrađen, i sl. - i na kojima ne morate ništa kupiti nego  samo možete doći, sjediti i slušati dok se po sat vremena govori o tom predmetu.

Denis (17) priznaje nam da je njegova soba ipak moderno namještena, uz jednu iznimku... Na zidu mu visi vrijedna Matisseova grafika iliti bakropis... A kako je došao do nje?

- U Francuskoj ovršitelji rasprodaju imovinu, pa je tako jedan preprodavač od njih kupio hrpu postera. Ja sam odmah među njima prepoznao Matisseovu grafiku jer sam samo tjedan dana prije o njemu učio u školi. Imao sam sreće, kupio sam je za sto kuna, a vrijedi mnogo više - priča Denis koji je već s deset godina samostalno na Britancu prodavao reklame, a kupovao omiljene slikovnice Maja...

- Inače skupljam i skulpture jer sam u Školi primijenjene umjetnosti upisao smjer kiparstvo. A tamo s profesorima imam odličan odnos. Savjetujem se s njima, ponekad im odnesem nešto na procjenu, a ponekad oni mene pitaju savjet - govori.

Željko pak savjetuje ljudima da ne bacaju stare stvari tako lako i da prije doznaju vrijede li išta...

- Najbolje stvari još negdje leže. Na odlagalištima krupnog otpada moglo se naći lijepih primjeraka - bila je to riznica hrvatske baštine, a danas se takvi komadi nose u reciklažna dvorišta i melju... - govori Željko i dodaje da je uvijek najbolje kupovati nerestaurirani komad namještaja pa ga tek onda “urediti” kako bi se vidjelo nije li krivotvorina...

Imao je nekoliko ponuda da dizajnira i uređuje domove, no odbio je jer to nije njegov posao...

- Evo u Finjaku smo izmiješali sve dizajnerske stilove i vremenska razdoblja, art-deco sa secesijom i bidermajerom, a građanski s rustikalnim stilom, i to od zapravo odbačenih stvari da pokažemo da se i to može, samo treba imati hrabrosti. Sve je izmiješano, a tako je topla atmosfera. Ljudi satima sjede i uživaju jer im je - ugodno - kaže Željko i zaključuje:

- Važno je odmaknuti se od stereotipa. Ljudi su pomalo lijeni, pa im doma dolaze dizajneri koji uređuju prostore po svojoj zamisli, a oni onda žive u prostorima u kojima su nesretni i zato mislim da je najbolje da si svatko uredi prostor u kojem boravi..

S oca na sina 

Kao mali Denis je s ocem putovao na dražbe diljem Europe, te počeo prodavati slikovnice i reklame na sajmu antikviteta na Britancu. Ocu Željku je drago da je pošao njegovim stopama.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake subote ekskluzivno uz 24sata!