Naslov i slika djelovali su mu kao da ih je netko nalijepio na novine, kao novine na filmu. Josephu Blochu bilo je jasno da je riječ o članku u kojem se opisuju okolnosti koje bi mogle voditi do čovjeka koji je samo koji dan ranije blagajnicu iz kina zadavio u njenom stanu. Nakon noći ispunjene seksom s njom.
Znao je i da su novčići koji su tamo pronađeni bili njegovi. Naravno da se sjećao da je on bio taj koji ju je zadavio bez nekog posebnog razloga, osim poriva koji ga je odjednom obuzeo. “Crtarije na rubu dešifrirali su kao riječ ‘Stumm’ (nijem)... dakle, pritom je zacijelo bila riječ o vlastitom imenu. Je li neka osoba po imenu Stumm imala veze s čitavom stvari? Bloch se sjeti da je s blagajnicom razgovarao o svom prijatelju nogometašu Stummu”, opisivao je Peter Handke razlomljeni tok misli čovjeka potpuno izgubljenog u psihozi.
“Strah golmana pred jedanaestercem” 1970. je u Njemačkoj izvorno objavljen u tiraži od 25.000 primjeraka, a samo pola godine poslije tiskare su u Berlinu za Suhrkamp Verlag “izbljuvale” još 50.000 primjeraka književnog hita 28-godišnjeg Handkea.
Handke je već tad bio na glasu kao još jedan “enfant terrible” iz kruga austrijskih književnika, a i njegov “Strah golmana” samo jednu godinu poslije Wim Wenders je pretočio u film, ne držeći se baš doslovno radnje iz romana, pa kad Handke danas novinarima uzvraća da ga u kontekstu Nobelove nagrade za 2019. bez veze maltretiraju zbog prijateljstva sa Slobodanom Miloševićem, “zato što nitko od tih nije pročitao ništa moje”, sva je prilika da Handke nije u pravu. “Strah golmana pred jedanaestercem” je roman koji zvoni kroz civilizaciju već pola stoljeća te je i danas fascinantno da se 28-godišnjak drznuo ulaziti u um psihički oboljele osobe na tragu shizofrenog i to pokušati vjerno prikazati.
Njegov Joseph Bloch bivši je nogometni golman koji sad radi kao monter na gradilištu. Očito zbog poremećene percepcije stvarnosti oko sebe, onog dana kad je posljednji put došao na posao, potpuno je promašeno protumačio jednu najobičniju, svakodnevno banalnu gestu svog poslovođe kao da je dobio otkaz. Slijedi lutanje kroz grad, hotel, kina, putovanje autobusom lutanje osobe koja nije u stanju odvojiti bitne vizualne, slušne, bilo kakve podatke, od nebitnih. Bloch nije više kadar tumačiti stvarnost kakva jest, što Handke opisuje spektakularno uvjerljivo i dosljedno. Takva radnja, isključivo iz perspektive psihički sasvim izgubljene osobe naravno da je mučna i teška za čitanje i praćenje, ali zašto bi priča o takvoj temi uopće i trebala biti zabavna? Handkeovi opisi situacija kroz koje vodi svog Blocha očito su rezultat njegovih istraživanja spoznaja iz psihijatrije od prije pola stoljeća.
Iz pozicije patološkog savršeno je jasno zašto je zadavio blagajnicu, jasno je i zašto mu se događa da osjeća kao da je njegovo tijelo u jednom trenutku izgubilo granicu s okolinom, zašto pazi da u tom čaju “nema mravi”, kao što mu se jednom već dogodilo. Ovo djelo, inače, nije kriminalistički roman, bez obzira na ubojstvo i bez obzira na tjeralicu za Blochom.
Ovo je do krajnosti doveden Handkeov dokaz o relativnosti doživljaja stvarnosti kod čovjeka, a atmosfera hladnoće, lutanja, minskih polja uz granicu, pečat je hladnoratovskog vremena, u kojem je Handke pisao de facto pod Berlinskim zidom. Nakon 34 godine mnogo stariji Handke, usto pod neusporedivo većim teretom kontroverzi, objavljuje sasvim drukčije djelo. Ili možda ipak s nekim sličnostima? Naime, 34 godine poslije Suhrkamp Verlag objavio je “Don Juan (pripovijeda sam o sebi)”,
Handkeovu interpretaciju legendarnoga književnog lika, ali sad u 21. stoljeću, i to kao “protuotrov za ispraznost života civiliziranog svijeta”, kako je tad ovo djelo definirala velika njemačka novinarka, zvijezda njemačke kulturne scene i spisateljica Iris Radisch. Ovaj put je riječ o čovjeku koji je pretrpio totalni poslovni neuspjeh. U neposrednoj blizini ruševina Port Royal des Champsa, Handke će reći da je u 17. stoljeću bio na glasu kao “najzloglasniji francuski samostanski kompleks”, a zapravo je bio mjesto odličnog obrazovanja i meka za ne jednog velikog učenjaka, zbog čega je platio optužbom za herezu i zatvaranjem, dakle, u neposrednoj blizini takvog mjesta Handkeov junak držao je gostionicu u koju nitko nije navraćao, u kojoj se nikad nije ništa kuhalo, s kojom čak nitko nije niti bio susjed. Sve do onog dana kad je preko gostioničareva vrta prešao sam Don Juan, s kojim počinje priča o sedmodnevnoj pustolovini sa ženama, od Tbilisija i Damaska do Sjevernog mora.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM: