U zemlji u kojoj “više ljudi piše knjige nego što ih čita”, Slobodan Šnajder nakon epohalne “Dobi mjedi” objavio je još jedno lucidno djelo. Unatoč naslovu “Umrijeti u Hrvatskoj” (osmišljenom nasuprot klasika Josipa Horvata), knjizi predviđamo dug i uspješan život. Prva izvješća sa sajma knjiga u Leipzigu govore da je “Doba mjedi” veliki hit, u Austriji drži prvo mjesto već mjesec dana na listi najčitanijih, pa je time i ovoj autobiografsko-esejističkoj knjizi prokrčen put prema stomilijunskom oceanu germanskih čitatelja.

“Ako moja zemlja nije dovoljno široka za mene, svijet je dovoljno velik”, govorio je Thomas Hobbes, a Hrvatska za Šnajdera često nije bila dovoljno široka, a ništa rjeđe ni dovoljno duboka. Pisac “Hrvatskog Fausta” često je bio najcrnja ovca hrvatske književnosti. U “Umrijeti u...” Šnajder piše o sprovodu svojega oca - to je nadahnut, mračno poetski esej o smrti. Šnajder piše o obitelji, socijalizmu, filozofiji, Marxu i, naravno, Holokaustu.

To je temeljno, konstitutivno iskustvo 20. stoljeća. Sve druge stvari - usponi, padovi, let na Mjesec, iskorjenjivanje epidemija - manje su važne u usporedbi s ovim pitanjem koje Šnajdera muči od djetinjstva. Otac mu je bio Nijemac i njemački vojnik, “silovoljac”, prisilni hitlerovac, a majka partizanka. Oboje su mu rat prešućivali.

- Moj mi je otac jedan jedini put nešto natuknuo o Auschwitzu. Vidio je, kaže, Auschwitz, hvala Bogu, izvana... ‘Dimilo je dan i noć!’ I to je sve. Tko je dimio, što je dimilo, o tome ni riječi. Naravno, ni slova, iako je prilično pisao nakon rata. Ja znam što je dimilo i tko se dimio jer znam kad je to bilo: likvidacija mađarskog židovstva kao zadnji i posebno tragičan kapitel Holokausta... Rano sam počeo skupljati knjige. I tako sam do Holokausta došao preko knjiga. Ne pamtim koji je to naslov od mnogih mogućih bio, ali znam da sam, u jednom isto tako iluminiranom trenutku, shvatio što je bio Holokaust - i da sam o tome stao misliti s istim strahom, zebnjom i nelagodom (...). Zaboga, Holokaust je skupljanje i uništavanje ljudi bez ikakvog stvarnog povoda! Ljudi naprosto! Odmah sam shvatio Adornovu opasku koju sam našao kasnije - da antisemitizam nema nikakve veze sa Židovima - piše Slobodan Šnajder.

Nema veze sa Židovima!? 

Dakako da nema. U Hrvatskoj skoro više nema Židova, ali fama o njihovoj moći, sveprisutnosti i “korozivnoj drugačijosti” itekako je jaka. Antisemitizam je očito samostojeća pojava. U Reichu je Židova nakon Prvoga svjetskog rata bilo tek oko 600.000, do napada na Poljsku bilo ih je manje od 300.000, a nacisti su stvorili dojam kao da milijuni Židova ruju i rovare po Njemačkoj.

I onda je uslijedilo Zlo, iako su Židovi često bili najbolji  Nijemci, dobrovoljci u ratu, egzemplari “Deutsche Treue” (njemačke vjernosti). U Hrvatskoj je nedavno umro Slavko Goldstein, jedna od  kapitalnih ličnosti hrvatske kulture, domoljub, a na onaj je svijet otpravljen uz nepodnošljivu, štoviše, bez Adornove teze posve nerazumljivu kakofoniju antisemitskih stavova, pri čemu se mogao steći dojam da je Židova u Hrvatskoj na stotine tisuća, kao što mnogi vjeruju da je Pupovac premijer.

Naravno, dakle, da se u antisemitizmu ne radi o Židovima, radi se o vlastitoj osujećenosti i potrebi slijepe osvete za tu osujećenost, gdje svatko može postati “Židov” i utoliko žrtva, a Šnajder to govori precizno i jasno. I Nijemci su uostalom, nakon rata, noseći stigmu kolektivne krivnje s ovih terena brutalno počišćeni, uglavnom bez razlike.

“Unatoč groznim zločinima, protjerivanje i kažnjavanje preostalih Nijemaca u Titovoj državi nakon rata spada u osvetničku pravdu, najmanje pravednu od svih pravdi: ius talionis. Zašto? Zato što su za ta zlodjela kažnjeni svi preostali pripadnici njemačke manjine, unatoč činjenici da su zvjerstva počinili samo neki”, piše Šnajder.

Nešto ranije objašnjava:

- I tako sam, mislim prilično rano, shvatio razliku između umiranja - koje je po sebi nešto neshvatljivo i užasno, i ubijanja, koje je užasno, ali se, za razliku od umiranja, može i mora spriječiti! A to je moguće jedino ako se uzroke toga ubijanja shvati, koliko god je to teško, u ljudskim kategorijama... Otac i majka rat su mu odšutjeli: “Kanda su rekli: Neka kopa sam!”. I Šnajder je kopao, i kopa - a ova je knjiga jedan od rezultata tog kopanja, duboki rov ljudskosti u hrvatskoj literaturi.