'Obasjaš li svjetlom samo svoje mane, sve tvoje savršeno će potamnjeti.'
Sanjam da jednog dana na policama knjižare ugledam vlastito djelo. Jedino čemu se nadam, čemu težim je da moje stvaralaštvo prizove toliku erupciju emocija kao što to čine romani Colleen Hoover.
Ovo je četvrta knjiga koju sam pročitala od svjetski poznate autorice koja svojim radom impresionira i inspirira brojne generacije. Ja sam među tim ljudima. Uvijek se iznova čudim kako ostanem bez riječi, kako su mi uvijek potrebne maramice iako rijetko plačem na knjige.
Quinn uskoro treba stati pred oltar i zavjetovati vječnu ljubav Ethanu. No, tjedan dana prije vjenčanja okolnosti se promijene i shvati kako je zamalo napravila najveću grešku u životu.
Kako bi iznenadila Ethana, odlazi u njegov stan noseći sa sobom večeru. Na hodniku susretne stranca koji joj tvrdi da ju njezin zaručnik upravo u ovom trenutku, iza tih vrata vara, ni manje ni više nego s njegovom curom.
Vjeruje da je došlo do zabune i na tren se preplaši kako je riječ o psihopatu ali kada začuje zvukove i uzdahe, želja da otvori vrata u potpunosti splasne.
Oboje prevarenih sjede na podu hodnika ispred stana. Osoba koja joj je do prije deset minuta bila potpuni stranac, sada je osoba s imenom. Graham i Quinn se upoznaju u najbizarnijem trenutku života i dok njihovi partneri udaljeni svega nekoliko metara, uživaju u preljubu oni se pokušavaju pomiriti s činjenicom da njihov život više nikada neće biti isti.
Dok su tako čekali ispred stana, Quinn ostane šokirana kada na tu adresu stigne dostava kineske hrane jer upravo to je bio njezin i Ethanov ritual kada bi skupa provodili vrijeme. Željna osvete i povrijeđena, uzima hranu te ju dijeli s Grahamom.
Pomalo komično, pomalo tragično.
Kada se vrata stana otvore i kada se pogledi ukrste, Quinn učini upravo ono što joj je Graham savjetovao, a to je da si ne dopusti pokazati im emocije. Umjesto da padnu riječi uvrede i možda polete koje šake, Graham i Quinn se upute prema liftu, jedno drugom dajući si potporu kroz spojene dlanove.
'Plakat ćeš večeras. U krevetu. Tada najviše boli. Kad ostaneš sama.'
Nakon tog dana, svatko odlazi na svoju stranu kako bi pokušali zaliječiti novonastale i neočekivane rane. Samo nekoliko mjeseci kasnije, oboje će shvatiti da im je najgori dan u životu bio nešto najbolje što im se moglo dogoditi.
Gotovo godinu dana nakon prvog susreta u hodniku, ponovno nalijeću jedno na drugo. Je li u pitanju slučajnost ili je riječ o sudbini?
Večer provode zajedno, razgovarajući i upoznavajući se. Nisu bili potrebni brojni spojevi kako bi shvatili da su jedno za drugo. Iako su se možda sreli u trenutku kada su bili na dnu, odmah se osjetili neopisiva iskra. Njihova romansa dobiva službeni početak i čini se kako im ništa ne može pokvariti sreću.
'Kad upoznaš nekog tko je dobar za tebe, neće te hraniti nesigurnostima jer se usredotočio na tvoje mane. Ispunit će te nadahnućem, je će se usredotočiti na sve tvoje najbolje strane.'
Bračni zavjeti su izgovoreni i cijeli život je pred njima koji izgleda tako obećavajuće. Ipak s godinama stižu stvarni i teški problemi koji se čine kao nepremostive prepreke. Kako dani prolaze, Quinn se suočava sa surovom realnošću da možda nikada neće postati majka.
Tokom vremena stvorio se jaz između Quinn i Grahama. Ostao je samo obris sretnog bračnog para koji iz dana u dan sve više blijedi.
Quinn se udaljava od muža i krivi sebe što mu ne može pružiti obitelj. Smatra kako mu uskraćuje mogućnost da jednom postane otac. Jedino što je Grahamu bitnije od osnutka obitelji je njegova žena i njihov bračni odnos. Nedostaje mu stara Quinn, njegova polovica s kojom se suočavao sa svim problemima koji su ih snašli.
Svakog dana kada se vrati s posla, dočeka ga žena koja se ni malo ne veseli njegovom dolasku. Žena koja izbjegava fizički kontakt i koja se zatvara u svoju radnu sobu kako bi što manje vremena provela u njegovom društvu.
Graham je uvjeren kako ga njegova žena više ne voli, a Quinn je sigurna da je s njom jer ne zna kako okončati brak nakon svih tih godina.
I tako se vrte u krug neizgovorenih riječi i emocija, udaljavajući se jedno od drugog na temelju pretpostavki.
Na dan njihovog vjenčanja, Graham poklanja Quinn malu drvenu kutiju koju je sam izradio. Dogovor je da jedno drugom napišu pismo, a potom ga pohrane u tu kutiju i zaključaju sve do njihove dvadeset i pete godišnjice braka. Jedina iznimka za otvaranje te kutije je ako njihov brak pogodi uragan pete kategorije.
Hoće li biti u stanju preživjeti ili će ipak posegnuti za ključem i otvoriti drvenu kutiju koja bi mogla označavati kraj njihovog braka?
'Možda dijete ne bi promijenilo naš brak i umjesto da smo samo nesretan par, bili bismo nesretna obitelj. I što bismo time postali? Još jedan oženjeni par koji ostaje zajedno zbog djece.'
Nije čudno da Colleen Hoover progovara o stvarnim i aktualnim problemima s kojima se suočavaju brojni ljudi. Ima taj dar da sve to upakira u rečenice koje udaraju ravno u želudac, stvarajući nam mučninu tokom čitanja. Nakon obrađene tematike obiteljskog zlostavljanja, suočavanje s gubitkom voljene osobe, Hoover nam donosi priču o braku koji se nalazi na ivici. Priču o ženi koja se pokušava pomiriti da nikada neće ostati trudna. Na njezin pričama uvijek je naglasak na nesavršenim dijelovima života, tako je ovog puta istaknula kako brak nije savršen.
Ništa nije savršeno i ništa nije lagano. Ponekad moramo naučiti živjeti životom koji nismo planirali, moramo naučiti otvoriti se voljenoj osobi i razgovarati o problemima koji nas pritišću do te mjere da venemo iznutra.
Teško mi je odabrati prave riječi.
To mi je uvijek glavni problem kada su u pitanju njezine knjige. Kao da niti jedna riječ ne može opisati taj osjećaj tokom čitanja koji je postojan od prve, pa sve do posljednje stranice.
Gutala sam knedle, osjećala sam stezanje u prsima kao da proživljavam sve ono s čime se Quinn i Graham suočavaju. Cijela priča ispričana je iz perspektive junakinje u kojoj pronalazimo ženu koja se utapa od tuge i sramote. Iako se svakog mjeseca nada kako će se njezina želja ispuniti, krajnji rezultat ju iz mjeseca u mjesec devastira. Cijelo se vrijeme pita, ako Bog doista postoji prema kojim pravilima određuje tko će imati priliku postati majkom. Pored sebe ima živi primjer relativno loše majke koja je rodila dvoje djece – nju i njezinu sestru Avu.
Ovo NIJE lako štivo, iako se vrlo lako čita. Preletjela sam kroz stranice i prije nego li sam postala svjesna, došla sam do epiloga. Ne samo da imate zeleno svijetlo, već vas molim da pružite priliku i to ne samo ovoj knjizi već i ostalim romanima ove autorice.
Uvijek mi je teško odgovoriti kada me netko pita tko mi je omiljena spisateljica ili pisac jer ima ih toliko… no, Colleen Hoover je definitivno među njima i zauzima neko dobro mjesto blizu vrha.
Izdavačka kuća je Naklada Neptun koja nam svake godine donosi po jedan njezin roman u vrijeme Interlibera. Iako kao pravi fan odmah nabavim knjigu, uvijek čekam ljeto. To je postala neka vrsta tradicije.
Za kraj ostavljam još nekoliko citata…
'Nekad mi je bilo sasvim dobro kad sam bio sam. Ali sad kad imam tebe, usamljen sam kad sam sam.'
'Kad ste tako sretni s nekim i toliko ga volite, ispod površine ispliva neki strah s kojim se dotad nikad niste susreli. Strah da ćete izgubiti tu osobu. Strah da će joj se nešto ružno dogoditi.'
'Naš brak nije savršen. Nijedan brak nije savršen. Bilo je trenutaka kada je ona odustala od našeg braka. Bilo ih je i više kad sam ja odustao. Ali tajna naše dugovječnosti je ta što nikad nismo odustali u isto vrijeme.'
'Kad ne bih znao čitati tvoja emocionalna stanja, bio bih samo običan čovjek zaljubljen u tebe. Ali ja sam više od toga. Ja sam tvoja srodna duša i osjećam sve što ti osjećaš.'
'Nitko ne može samouvjereno izjaviti što bi učinili i kako bi se osjećali u situaciji u kojoj se nikad nisu zatekli.'
'Mogu se usredotočiti na savršeno verziju života koju nikad neću imati ili mogu uživati u životu koji imam. A život koji imam pružio bi mi toliko mogućnosti kad bi samo otvorila oči dovoljno dugo da ih prepoznam i krenem u potjeru za njima.'