O tome svemu volim pričati te šaljem ljubav i podršku svima koji sad prolaze kroz to što sam ja prošla prije osam godina. Tih osam godina je proletjelo, epilepsija će zauvijek biti ta neka moja sjena i uvijek će biti tu, ali ona me ne određuje, samo je dio mene. Sebe sam prilagodila dijagnozi, ali više sam nju prilagodila sebi, započinje priču 25-godišnja psihologinja Klara Zečević-Božić iz Dugog Sela, djevojka zarazne energije, nevjerojatnog duha i pozitive, stavljene u okvir staloženosti. Klari je prije osam godina, početkom 2016. godine, dijagnosticirana epilepsija.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Znači godina je počela 'krvavo'?- upitala sam je.
- Da, baš krvavo, to je dobar opis - smije se Karla.
Život kakav je poznavala oduzet joj je preko noći. Nakon dočeka Nove 2016., oko 5 ujutro vratila se doma s proslave, a kako je prethodno popila puno vode, otišla je na WC. Tad počinje horor.
- Sjela sam na školjku i zgrčila se. Ramena su mi se podigla. Tu gubim svijest, zadnje što se sjećam je da sjedim zgrčena na školjci. Kasnije sam shvatila da sam udarila glavom o kadu. Nakon, kako mi se činilo, desetak minuta otvorila sam oči i sve mi je bilo mutno. Povratila sam, očito je udarac u glavu bio toliko jak da sam to tek kasnije shvatila. Razbila sam zube i rasjekla usnicu - prisjeća se Karla.
Sjedila je tako, ošamućena, zamućenog vida, krvava i šokirana na hladnom podu kupaonice. Nije shvaćala što se događa.
- Onda sam shvatila da su moji zubi po podu. Dozvala sam mamu, bilo je užasno teško, usta su mi bila potpuno natečena. Kad sam se pogledala u ogledalo i vidjela da sam sva krvava, bila sam potpuno u šoku. Tata nije mogao progovoriti od šoka. Mama je htjela da idemo na hitnu, ali ja sam samo htjela spavati, bila sam toliko strašno umorna - prisjeća se Karla.
Oporavljala se, dodaje, dva, tri dana, a onda se treći dan počela tresti.
- Mama me zvala da dođem na ručak, a ja se nisam mogla pomaknuti ni dići. Osjećala sam samo trup, ruke i noge ne - kaže Karla.
Vrag je odnio šalu, iduća adresa bila je bolnica. Tamo je provela osam dana, prošla razne odjele, naslušala se mogućih dijagnoza i pretpostavki, od šuma na srcu, tumora na mozgu... Na kraju je završila na neurologiji, a trenutak koji će zauvijek pamtiti ispunile su dvije riječi doktora koji ju je suočio s dijagnozom.
- Rekao je: 'Imate epilepsiju' i tad je sve oko mene stalo - kaže Karla.
U njenoj glavi bilo je tisuće pitanja. Što, kako? Tisuće informacija. Nema pušenja, nema kave, spavanje najkasnije do 22 sata, minimalno osam sati sna, TV ili kompjutor stalno mora imati svjetlo, po mogućnosti žuto, ne smije gledati ništa s bljeskovima, nema više odbojke jer postojala je mogućnost da se od skakanja, zbog svjetla na odbojci, sruši.
- Pola života su mi uzeli, sve je bilo 'nemoj' - ističe naša sugovornica.
Brojne pretrage i testiranja koja je prošla liječnicima i dalje nisu davali jasan znak je li riječ o adolescentskoj ili dječjoj epilepsiji, s obzirom na to da je Karla po primitku u bolnicu imala 17 godina. Konkretnu dijagnozu dobila je 2017. godine - generalizirana epilepsija s motoričkim početkom. Što to zapravo znači?
- Imam razne 'trigere', odnosno okidače - manjak sna, previše kofeina, bljeskavo svjetlo... Uz epilepsiju sam i fotosenzibilna te su zapravo moje najveće reakcije izbijanja u mozgu bile baš uz neko bljeskanje svjetla - objašnjava Karla.
Sve što su joj rekli zvučalo je jasno, dijagnoza, definicija, upute, terapija koja je bila uspješna. U teoriji sve štima. A u praksi?
- Katastrofa. Taj proces prihvaćanja bio je užasan. Kad sam došla doma iz bolnice, sve mi je bilo nerealno. Mislila sam si: 'Pa ja sam zdrava cura'. Najveći stres bila mi je činjenica da moji roditelji osjećaju taj 'teret', znam što su prošli sa mnom i bilo mi je krivo što su to morali prolaziti. Bila sam pala, bila sam i dosta depresivna. Ali bilo je stvari koje su me dizale - prisjeća se naša sugovornica pa dodaje: "Roditelji su se pobrinuli za sve, kupili su 100 noćnih lampi, uvijek smo imali upaljeno svjetlo u hodniku ili kupaonici. Ali bilo je strašno prvih mjesec, dva dana biti sama u kupaonici. Mama je uvijek morala biti sa mnom. Slična stvar se ponovila i kad sam došla u Osijek - kaže Karla.
Naime, paralelno s dijagnozom epilepsije, Klara je upisala i fakultet u Osijeku, gdje se trebala preseliti iz Zagreba. Na kraju je ispalo super, kaže.
- Već u rujnu 2016. godine bila sam u Osijeku. U svibnju te godine sam maturirala, dotad sam nekako u glavi skockala što mogu, a što ne. Bila sam otvorena, rekla sam nekolicini kolegica i profesorima tako da znaju što je i kako je. Odlučila sam dozirati stvari koje ne smijem pa, primjerice, popijem kavu samo ujutro, a ne tri kroz dan. Ako idem van navečer, taj dan si odspavam 2-3 sata prije. Kupila sam hrpu naočala za zaštitu, u raznim bojama, pa tako, primjerice, imam jedne kričavo narančaste, da mi pašu uz haljinu iste boje. Vani uvijek nosim te naočale za zaštitu, bilo sunčane, bilo dioptrijske, koje su zapravo bez dioptrije. Ako idem u kino, uvijek pogledam je li film za fotosenzibilne... - nabraja Karla.
Uz epilepsiju je, kaže, dobila i još nekoliko dijagnoza te usputnih problema poput ciste i Hashimoto bolesti. Zbog epilepsije joj je, priznaje, bilo lakše nositi se s drugim problemima.
- I dalje sam to ona stara ja, vratila sam se starom načinu života, a to znači da sam jako aktivna, bavim se psihologijom, što mi je bila želja od početka srednje škole. Praktički sam ista osoba, samo su se neke stvari poboljšale, nisam više toliko naivna, dosta sam odrasla, naučila i shvatila - otkriva nam mlada psihologinja.
Osam godina nakon te dvije riječi i dijagnoze koja joj je promijenila život, Klara živi ispunjen i sretan život. Poslovno je uspješna, radi u Centru za rehabilitaciju Stančić, u sretnoj je vezi, aktivno se bavi sportom, pilatesom, jogom i trčanjem, pohađa edukaciju za psihoterapeuta, aktivna je u raznim utrkama, trči Wings for life, 50 milijuna koraka za epilepsiju... Svjesna je da je imala veliku sreću što je terapija, koju uzima i danas, odmah počela djelovati. Klara je, kaže nam, od 2017. do danas imala dva ili tri kratkotrajna napadaja kad se tresla i pri čemu su joj se grčila noge. Nasreću, trajali su od 5 do 10 minuta.
Prije dijagnoze imala je nekoliko momenata koji su, danas shvaća, posljedica epilepsije, ali tad nitko nije percipirao da je takav scenarij moguć. Nekoliko mjeseci prije tragičnog dočeka 2016., a onda i samo mjesec prije, Klara je pala u nesvijest. Ništa strašno se nije desilo, pripisala je to niskom tlaku, a kako je zbog manjka sna znala patiti od kratke treskavice, sve je prošlo ispod radara. Do kobne noći koja joj je promijenila život. Svima koji prolaze isto, suočavaju se s dijagnozom ili ne vide drugu stranu medalje, uz osmijeh za kraj poručuje:
- Uvijek može gore, ali za sve postoji svjetlo i izlaz na kraju tunela. Nađite nešto da vas pogura. Nije sve tako sivo, ipak je epilepsija ljubičaste boje. Baš neki dan sam od mame dobila na poklon ljubičastu kutijicu za terapiju, a prethodno i ljubičastu četkicu. S vremenom je postala moja najdraža boja.
Međunarodni dan epilepsije održava se 12. veljače. Prema podacima HZJZ-a, epilepsija predstavlja najčešći ozbiljni poremećaj moždane funkcije. U Europi šest milijuna ljudi boluje od epilepsije, a 300.000 godišnje ih je novodijagnosticiranih.
Okrenula sam dijagnozu na humor
Prestala sam se živcirati oko nekih nebitnih stvari oko kojih sam se, primjerice, prije jako nervirala. Stres mi je bio jedan od okidača pa sam prestala brinuti o stvarima koje će biti nevažne za pet minuta, a kamoli za pet godina. Okrenula sam dijagnozu na humor i uvijek mi je bilo najbitnije da me ljudi ne sažalijevaju, kaže Klara.