Kada je kraljica Elizabeta I. imala 29 godina, 1562. godine, oboljela je od, kako se prvotno vjerovalo, jake groznice. Liječnici su joj naredili da ostane u krevetu u palači Hampton Court, no ubrzo je postalo jasno da je njezina bolest više od obične groznice - imala je velike boginje.
Velike boginje bile su zastrašujuća, smrtonosna virusna bolest koja je bila vrlo zarazna, u to doba nije bilo lijeka i liječenja. Kraljica se toliko razboljela da je jedva mogla govoriti i sedam dana nakon početka bolesti, strahovalo se da će umrijeti. No, na koncu se oporavila, iako joj je na licu ostalo mnogo ožiljaka, očekivanih za tu bolest.
Kad je konačno ustala iz kreveta, željela je vratiti vlastiti imidž ljepotice, po tome je bila nadaleko poznata. No, shvatila je da su joj ostali ožiljci, koje nikad neće moći maknuti.
POGLEDAJTE VIDEO: Optičke varke
Upravo zato, počela je prekrivati vlastito lice teškom bijelom teksturom radi koje je izgledala vrlo blijedo, o čemu danas svjedoče slike starih likovnih majstora.
Koristila je ono što je bilo poznato kao 'venecijanski cerus' - bila je to opaka mješavina octa i olova, što bismo danas ni pod razno ne bismo stavljali na kožu. No, u to vrijeme ta je pasta bila prihvaćena kao dio rituala uljepšavanja.
No, očito se ta mješavina koristila i prije - vizažistica Lisa Eldridge u svojoj je knjizi 'Face Paint' napisala da su arheolozi pronašli tragove olovnog bijelog u grobovima žena iz više klase još u antičkoj Grčkoj. Također se vjeruje da se cerus koristio u Kini u drevnoj dinastiji Shang (1600.-1046. pr. Kr.).
No, u vrijeme vladavine kraljice Elizabete žene su težile potpuno bijelom licu jer je ono simboliziralo mladost i plodnost, uostalom Kraljica je bila modna i beauty ikona tog doba.
Tvrdilo se da želja za bijelim licem nije imala nikakve veze s rasizmom, već samo s klasom - ako je žena imala bijelo lice, to je bio jasan znak da nikada nije morala raditi na otvorenom.
Većina dama mazala bi venecijanski cerus po licu, vratu i dekolteu. Jasno je da je glavni problem s ovom šminkom bio glavni sastojak koji je, ako se koristio tijekom duljeg vremenskog razdoblja, uzrokovao bolest ili smrt.
Nakon što bi je skinule, a neke su je držale na licu i po tjedan dana, ova bi šminka ostavila mnogo bora, jer bi se koža dubinski isušila.
No, ni sredstvo za čišćenje nije bilo zdravo - bijelu su boju skidale mješavinom ružine vodice, meda, ljuske jajeta i žive. Naravno, živa je skinula sve s kože, no ujedno ulazila kroz pore i trovala organizam.
Osim bijele puti, Elizabeta je koristila i crvene pigmente kojima je isticala usne. Oni su pak sadržavali teške metale, također neprimjereno zdravlju.
Neobične su bile i kapi za oči - moderne su bile široke zjenice, koje su postizale kapima imena 'bella donna'. Obraze su ukrašavale raznim biljnim ekstraktima.
Obrve su morale biti oble i počupane, zakrivljene u luk. Sve je to pomagalo ženama da postignu izgled dame iz više klase.
Elizabeth je bila itekako svjesna važnosti svojeg pojavljivanja u javnosti i uložila je velike napore kako bi postigla izgled za koji je vjerovala da joj najbolje pristaje, čineći je ne samo privlačnom, već i jedinstvenom, kraljevskom.
Također je inzistirala na tome da ima kontrolu nad svojim službenim portretima.
Mnogi vjeruju da ju je upravo olovo kojime se šminkala na koncu stajalo života - umrla je u dobi od 69 godina, 24. ožujka 1603. godine.
Naime, točan uzrok njezine smrti je diskutabilan - mogući uzroci uključuju trovanje krvi, upalu pluća ili rak - povijest piše da je izgubila većinu kose i govorilo se da je bila jako iscrpljena te je patila od gubitka pamćenja i probavnih problema. Sve su to simptomi trovanja olovom, piše NZ Herald.