Deepak Chopra kaže da ne postoji nesreća, već samo događaji čiju svrhu još nismo razumjeli. Kad sve u životu ide dobro, ova se izjava čini kao obećanje, ili potvrda da se događaju neke slučajnosti kao način na koji nam svemir šalje poruke. No što kad nas doista pogodi gubitak i život koji se činio lijepim i bogatim odjednom ostane težak i oskudan? Što kad nas snađe toliko neizreciva tuga da smo sigurni da je to iskustvo teška pogreška, u kojoj nikada ne može biti nikakvog smisla?
POGLEDAJTE VIDEO: Nakon 17 godina ljubavi, ostala je tuga za Klepetanom...
Gledati na naše gubitke kao na pogreške koje je napravio svemir, znači zapravo, zatvoriti vrata našoj sposobnosti da u njima pronađemo smisao, donosi portal Chopra.
Bilo da tugujemo zbog smrti voljene osobe, gubitka posla koji nam je davao osjećaj ponosa i identiteta, ili da smo prekinuli vezu s voljenom osobom, najbolji način da osiguramo da naša patnja nije uzaludna jest da se predamo vjerovanju da iza tog događa postoji duboko zakopana svrha. To je prava riječ, jer morat ćete zaroniti u dubine biste ju pronašli, neće biti lako.
Naša priroda je davanje i primanje ljubavi. Svrha može imati neograničena značenja. Mijenja se od osobe do osobe, od situacije do situacije. Koliko god da smo jedinstveni, univerzalne kvalitete nas povezuju i čine ljudima. Jedna takva kvaliteta je naša inherentna priroda puna ljubavi.
Naša je priroda utemeljena na ljubavi
Poznavanje, davanje i primanje ljubavi jedna je od velikih univerzalnih svrha ljudskih bića. Kad tuga dođe 'po nas', mi zapravo primamo poziv da se bolje povežemo sa svojim nježnim srcem. Ogromna bol koju proživljavamo u odsutnosti voljene osobe zrcalo je kroz koje konačno možemo vidjeti svoju sposobnost ljubavi koja izaziva strahopoštovanje.
Kad svoju tugu uokvirimo kao dokaz svoje sposobnosti da dobro volimo, obvezujemo se da ćemo pronaći svrhu u našoj borbi. Poduzimamo prvi korak u tome da nam tuga bude katalizator kroz koji ćemo se ispuniti ljubavlju i suosjećanjem prema svima s kojima se susrećemo, uključujući i same sebe. Budući da kroz nju učimo i rastemo, kao rezultat naše patnje, tuga nije potrošena niti besmislena.
U slavnoj pjesmi, perzijski pjesnik Hafiz iz 14. stoljeća, opisuje interakciju koja je uobičajena na nebesima, ali previše odsutna na Zemlji. To su ljudi koji jedni drugima postavljaju sveto pitanje: „Draga moja, kako da te više volim; Kako mogu biti ljubazniji?“ Iako to nije pjesma o tuzi, predstavlja savršenu sliku o tome kako život izgleda kad se povežemo sa svojim obnovljenim osjećajem svrhe nakon gubitka.
Obnovljeni osjećaj svrhe
Korištenje tuge da bismo obnovili osjećaj svrhe nije samo duhovna težnja. To je fenomen koji svakodnevno proživljavaju ljudi svih društvenih slojeva. Čak su ga prepoznali – i proučavali – klinički istraživači i stručnjaci za mentalno zdravlje.
Jedna od njih je i kliničarka Susan Anderson, LCSW, koja je više od trideset godina posvetila radu sa žrtvama traume napuštanja, tuge i gubitka. Ona je razvila okvir liječenja specifičan za prevladavanje utjecaja traume napuštanja – i intenzivne tuge koju ona donosi.
Kaže da postoji pet faza napuštanja: slom, povlačenje, internalizacija, bijes i uzdizanje. Svaka faza sa sobom donosi intenzivno emocionalno iskustvo, a prve četiri mogu biti mučne. Te faze nemaju uvijek jasne početke i krajeve. Preklapaju se. No kad konačno stignete do zadnje faze – uzdizanja – počinjete doživljavati darove svog oporavka. Živite na višoj frekvenciji nego što ste ikada vjerovali da je moguće, prepuni poštovanja prema životu i ljubavi. Susrećete se licem u lice sa svojom svrhom.
Anderson to ovako opisuje: „Osjećate rađanje snage, mudriji zbog bolnih lekcija koje ste naučili. A ako ste uključeni u proces oporavka, spremni ste ponovno voljeti“.
Znanstvenica tvrdi da ove faze imaju svoju prirodnu kadencu, no moramo uložiti i vlastiti trud da bismo se oporavili i pronašli smisao i svrhu u svojoj tuzi. "Zadatak je povećati svoju sposobnost ljubavi i uspostaviti novu vezu“ – kaže.
Povećanje sposobnosti za ljubav i povezanost
Kako to izgleda u svakodnevnom životu? To bi moglo značiti da počnete primjećivati plavetnilo neba, osjetite dah u plućima i odvojite trenutak da osjetite povezanost sa svim bićima koja su živjela, voljela i izgubila. To može biti i pružanje iskrene geste zahvalnosti onima koji su vam pružili podršku u trenutku kada vam je bilo potrebno. To može biti i njegovanje nježnih misli s ljubavlju i njihovo usmjeravanje na vlastito ranjeno srce.
Nijedan korak nije nevažan, a na kraju mali koraci ustupaju mjesto snažnima. Jednom kad se posvetite otkrivanju svrhe svoje tuge, vaš će se najviši put uzdići ususret vama. Rast postaje vaša zadana postavka, čak i usprkos boli.
Nitko to ne dočarava tako lijepo kao Pema Chodron, koja je velik dio svog života posvetila pomaganju drugima da pronađu utjehu u neugodnom. Ona kaže: “Ono što nazivamo preprekama zapravo je način na koji nas svijet i cjelokupno iskustvo uče gdje smo zapeli. Ono što nam se na prvi pogled može činiti kao strijela ili mač s vremenom možemo doživjeti kao cvijet. Hoćemo li ono što nam se događa doživljavati kao prepreku i neprijatelja ili kao učitelja i prijatelja, to u potpunosti ovisi o našoj percepciji stvarnosti”.
Kad tuga dođe po nas, naša percepcija može biti naša najveća snaga, ako joj to dopustimo. Pronalaženje svrhe u tuzi može biti jedan od najvećih duhovnih testova s kojima smo suočeni, ali to je ujedno test s najvećim nagradama. Ako dopustimo da nam tuga zatvori srce, naši gubici postaju dvostruki: gubimo ono što nikada nismo željeli izgubiti i gubimo dodir s vlastitom prirodom punom ljubavi.
Ako se, pak, odlučimo posvetiti pronalaženju svrhe, naša tuga postaje hrana koju koristimo za izgradnju života koji više liči na Hafizovu viziju nebesa. To je ono što koristimo da bismo voljeli više. Da budem ljubazniji.