Dne 16. lipnja o. g. navršilo se četrdeset godina kako je odigrana posljednja predstava u Starom kazalištu u Zagrebu (na Markovu trgu). I tako je taj naš patrijarhalni teatar punih šezdeset godina služio kazališnoj umjetnosti.

Iste godine, kad su se zatvorile zauvijek dveri starog kazališta na Markovu trgu, bilo je u mjesecu listopadu svečano otvorenje nove kazališne zgrade na današnjem Trgu kralja Aleksandra. Stari naš kulturni zavod na Gornjem gradu proživio je nebrojenih izvedaba, ali je svjedočio kasnije i tužnim sudbama naših najvećih zvijezda i ljepotica koje su tamo glumile.

Ljerku pl. Šram novinar i liječnik dr. Milivoj Dežman nikad neće prežaliti. Nadao se da će je ženiti kad se vrati sa studija medicine, ali ona mu je poslala pozivnicu za svoj nastup na svečanom otvorenju novoga kazališta, a na plakatu je stajalo da je ona gospođa, da se udala za Aleksandra Isakovića, predsjednika Prve hrvatske štedionice.

Dr. Dežman je ipak sjeo na vlak i zaputio se u Zagreb na predstavu. I dok su se svi divili ljepoti novoga HNK-a, Milivoj je gledao u samo jednu osobu, boreći se s vlastitim duhovima. Ni Bukovčev zastor, “Hrvatski preporod”, nije ga fascinirao. U razdraganoj masi sjedio je mladi čovjek, razočaran i slomljen, a vidio je samo gospođu Ljerku Isaković.

Kad je njen muž Aleksandar optužen za pronevjeru, gubi mu se svaki trag, a Ljerka ostaje sama s njihovim sinčićem. Milivoj je prihvatio njenog sina, pružajući mu sve baš poput oca. U zajednički život s Ljerkom, Milivoj ulaže svoje srce i svu energiju.

No nad ljepotu Ljerke Šram nadvila se okrutna bolest koja potiče Milivoja da iskoristi svoj ugled i pokrene gradnju Bolnice za plućne bolesti Brestovac. Nesretna Ljerka svoj kraj je dočekala u ovoj bolnici. Zadnji uzdah ispustila je u Dežmanovim rukama.

Tužna je bila i sudbina glumice Ivane Sajević. Ona je umrla nekoliko mjeseci poslije Ljerke Šram, a iz Zagreba je potjeraše jer se muž bio razbolio pa ne mogaše glumiti mlade ljubavnike...