Film je vizualna umjetnost i ne možemo se zavaravati da ga doživljavam jednako kao videći ljudi. No baš zato što sam nekad vidio, mogu si predočiti apstraktne pojmove koji su nezamislivi ljudima koji su rođeni slijepi. Poput primjerice, boja ili horizonta. Filmove sam zavolio još kao dječak, a kad sam izgubio vid, odlučio sam da mogu uživati u filmu kao i prije i da me invaliditet neće ograničavati. U početku sam filmove gledao uz nekoga tko mi je prepričavao vizualne elemente, a zatim je stigla audiodeskripcija, pojašnjava rođeni Đakovčanin Branimir Šutalo (40) sa stalnom adresom u Zagrebu.
POGLEDAJTE VIDEO:
Napredovanjem tehnologije slijepi su ljudi dobili mogućnost uživati u sadržaju onako kako mogu, uz audio deskripciju vizualnih dijelova. Kakva je frizura, izrazi lica, boje.
- Koncentriram se na zvuk koji je u filmu također važna sastavnica i puno može doprinijeti kvaliteti. Jako volim serije, obožavam ih bingati odnosno pogledati sve nastavke odjedanput. Posljednja takva koja me zaokupila je Mindhunter, nastavlja Branimir koji je napisao više od 50 filmskih kritika koje nisu bile namijenjene samo ljudima s invaliditetom. Naime, radio je kao novinar za specijalizirani portal za ljude s invaliditetom In Portal te je ondje objavljivao svoje filmske kritike.
- U kritici sam nastojao uvijek prenijeti moj iskreni dojam te sam se trudio da kritika bude zabavno štivo ljudima koji ga čitaju. Mislim da su moje kritike bile dobro prihvaćene, a bile su važne i videćima koji me i danas često nazivaju tražeći da im predložim što gledati. Jedini je problem ako se ne složimo, pa ja gorljivo branim film koji se nekome nije svidio. Tada će, nakon nekoliko čašica, ta druga strana kao zadnji argument u obrani svoje teze iskoristiti rečenicu: Ali Brane, pa ti ne vidiš, smije se on.
'Izgubio sam vid na oba oka u samo mjesec dana'
Danas svoju sljepoću prihvaća i živi s njom više od pola života, ali u početku su stvari bile puno kompliciranije. Vid je izgubio na pragu punoljetnosti, još nije napunio ni 18 godina.
- Pozvali su me na pregled zbog regrutacije. Nisam imao nikakvih tegoba ni problema. Na tom pregledu su ustanovili da mi je vid na lijevom oku puno slabiji od desnog. Roditelji su se zabrinuli i odmah me poslali u bolnicu u Osijek, no ondje nisu otkrili što mi je. Prebacili su me u bolnicu u Zagreb, no kroz mjesec dana počeo sam gubiti vid i na desnom oku, opisuje Branimir. Liječnici nisu imali pojma što se zbiva, a praktički kroz samo mjesec dana Branimir više nije vidio.
- Ne živim u potpunom mraku jer vidim kontraste i konture, no sve mi je stopljeno. Recimo, na bijelom stolu ću vidjeti crnu mrlju. Pretpostavljam da je šalica, ali može biti pepeljara ili knjiga. Gubitak vida je 99 posto na oba oka. Tek nakon pregleda u klinici u Njemačkoj dobio sam dijagnozu. Imam atrofiju očnog mišića, nasljednu bolest. Moje je stanje nepovratno. Kad sam to sve doznao, najteže mi se bilo nositi sa sažaljenjem drugih, pojašnjava on.
Uz pomoć roditelja i nastavnika uspio je maturirati u đakovačkoj gimnaziji, no potom je trebalo promisliti o budućnosti s obzirom na ograničenja koja su mu prekinula mladost. Odlučio se na studij povijesti i filozofije u Zagrebu, a istovremeno je išao na rehabilitaciju u centar Vinko Bek.
- Ondje sam učio svakodnevne vještine samostalnog življenja. Dugo mi je trebalo da prihvatim svoju sljepoću. Tako se, primjerice, godinama nisam služio bijelim štapom jer je on za mene bio simbol sljepoće. Nisam htio sebe prihvatiti kao takvog, pa iako mi je bio neophodan, odbacivao sam ga. Tek nakon pet, šest godina uspio sam se prihvatiti. No to je bio dugačak proces, priznaje on i dodaje kako je u svemu imao i puno sreće. Tijekom studija na fakultetu je upoznao Goranku (39). Zaljubili su se i počeli hodati.
Što mu fali? Lijep je i pametan
- Ona je videća, i baš zato sam ustanovio polaritet našeg društva prema ljudima s invaliditetom. Ili ih veličaju i govore im da su heroji, ili ih sažalijevaju. Tako su i njoj ljudi često znali govoriti: Svaka čast, ja se tebi divim, kako ti s njim... A onda bi ona ostala u čudu, ne shvaćajući što sugovornik želi reći.
- Što mu fali? Lijep je i pametan, govorila je. Vjenčali smo se, a prije sedam godina dobio sam sina. Tek s njim mi je sljepoća postala kompliciranija, jer on kasni u govornom razvoju pa se dugo oslanjao na neverbalne metode komuniciranja. Malo smo se teže snalazili dok nismo pronašli formulu koja djeluje, iskreno prepričava Branimir dodajući kako je uz svoje tegobe naučio da je strpljivost iznimno važna vrlina. Uz strpljenje, sve dođe na svoje.
Uz ljubav prema filmu, paralelno je rasla i ljubav prema kvizu.
- Odrastao sam na legendarnoj Kviskoteci i općenito me kviz oduvijek fascinirao. Ulagao sam uvijek puno u znanje, a živimo u digitalno doba kad su nam sve informacije dostupne na internetu pa nije teško doći do njih i naučiti nešto novo. Tako su 2006. godine u Booksi osnovali prvi pub kviz. S prijateljima sam polako počeo dolaziti, i uskoro smo bili tim. Nazvali smo se Tzv. Stručnjaci. Pub kviz se počeo širiti, postao je sve popularniji, a ja sam svoje znanje uskoro mogao unovčiti i na televizijskim kvizovima, navodi Branimir prisjećajući se kako je sudjelovao u Najslabijoj karici, no izgubio je. U kvizu 1 protiv 100 je pobijedio zaradivši 78.000 kuna, a pobijedio je i na Potjeri zaradivši 30.000 kuna.
- Novac sam potrošio za učešće u kreditu te putovanja sa suprugom. Tad sam bio i nezaposlen, pa mi je puno pomoglo, prepričava on nastavljajući kako je potom radio kao novinar. Upoznao je, priča, problematiku udruga i lokalne samouprave kad je riječ o ljudima s invaliditetom.
- A onda sam prije četiri godine vidio oglas da se traži savjetnik gradonačelnika Zagreba za osobe s invaliditetom. I javio sam se. Na svoje iznenađenje, prošao sam na natječaju. Zadovoljstvo mi je raditi s kolegama iz gradske uprave, na projektima kao što su taktilne staze, semafori, audio deskripcija… Imam puno planova, zbog kojih su film i kviz pomalo pali u drugi plan, no sad nakon ovog razgovora možda ću otvoriti stranicu sa filmskom kritikom na Facebooku, zaključio je za kraj.