U Hrvatskoj postoje dva kluba za koja možete igrati ako ne želite statirati u nižerazrednom Vratniku - to su “crveni” i “crni”. Oni, kao u Milićevoj seriji “Tada & sada”, jedni na druge nasrću stereotipima: jedni tvrde da je (naš) socijalizam bio pakleni kotao, a drugi da je riječ o izgubljenom raju. Činjenice preziru. Izmjenjuju se na vlasti, u kulturi, u javnim poduzećima... Posvuda. Oba kluba imaju istu ekonomsku koncepciju. Ne možemo reći da je to nacionalni socijalizam, ali možemo reći kako je riječ o neliberalnoj, nacionalnoj dogovornoj ekonomiji, socijalističkom, etatističkom nacionalizmu. Tržištu se pripušta samo ono što se pripustiti mora, sve drugo je plijen. Ta je ekonomija neefikasna. Treći klub - liberali na zlu su glasu. Pojam “neoliberal” postao je psovka. U Hrvatskoj je jednostavnije pripadati stigmatiziranim zajednicama nego skupini koja se zalaže za slobodno, regulirano tržište. U tu skupinu spadaju Polšek i Šonje, koji su se ubacili u rat svjetova ne koristeći kao oružje stereotipe, nego brojke, analize i statistike pokušavajući dokazati da su blagodati liberalnog društva nadmoćne alternativama, iako smo postigli manje od očekivanog. U prvom od tri dijela knjige Darko Polšek iznosi osobna sjećanja na dekadu u kojoj se svijet socijalizma - na različite načine i zbog različitih povoda - raspadao u Jugoslaviji, Mađarskoj, Poljskoj, Njemačkoj i SSSR-u.
On podsjeća i na neke važne, ali zaboravljene detalje, poput činjenice da je vojska (general Kadijević) nudila Miloševiću preuzimanje savezne vlade, što je on odbio. Jugoslavija je već bila mrtva, samo to nitko nije htio priznati, ponajprije u Srbiji, koja se do kraja zaklinjala u federaciju, premda ju je podrivala gdje god je mogla. Osamdesete su bile godine privatnih inicijativa, turističkog “booma”, Mladine, odumiranja titoizma, novoga vala, silovitog prodora potrošačke kulture u sivi mainstream socijalizma. Desetljeće je svršavalo veselije nego što je započelo - u godini Titove smrti nije bilo kave, limuna, banana, struje, benzina, ali ni do kakve pobune nije došlo (zdravstvo i školstvo bili su besplatni a Titov kult imao je razmjere religije). Na kraju, 1990., bilo je svega, ali se monolit urušio, pukao po svim šavovima, od Gdanjska do Zagreba, od Bukurešta do Moskve, dijelom i zbog očitog i silnog uspona liberalnog zapada. Ronald Reagan pokazuje socijalizmu Zapadnu Njemačku kao “izlog jeftinih slatkiša” i reklama pogađa kao torpedo. U Beogradu je, međutim, komunizam dobio rezervno pogonsko gorivo - nacionalizam. Koktel se pokazao smrtonosnim i dugotrajnim, možda čak nesavladivim. Nije li i naš sustav slična travestija? Dok je novi početak omogućio strelovit uzlet Češke, Poljske i drugih zemalja u kojima je, kako je jednom lucidno primijetio Denis Kuljiš, tranziciju provodila CIA, kod nas, gdje ju je “dirigirala Udba”, stvari su krenule “relativno naopako”. A legenda o “zlatnim osamdesetima” mnoge je dovela do zaključka da je s reformama trebalo ići postupnije umjesto srljanja u “zamku neoliberalizma”. Slobode su postale neupitne, ali mnogi nisu mogli podnijeti strah i rizik koji uz slobodu idu, pa je na sve strane ojačala “nostalgija”, koja je katkad prilično slijepa za činjenice.
U Hrvatskoj se - pokazuje Šonje - danas živi dulje, bolje i kvalitetnije nego što se vjeruje. - Očekivani životni vijek povećao se u Hrvatskoj u skladu s prosjekom za tranzicijske zemlje - brže nego u Rumunjskoj, Bugarskoj, Češkoj, Slovačkoj i Litvi te približno kao u Mađarskoj i Poljskoj. Očekivani životni vijek od 1994. do 2016. u Hrvatskoj je povećan za šest godina, dok je u prethodne 24 godine, od 1970. do 1994., povećan za četiri godine, što je u ono vrijeme, uz Sloveniju, bio najbolji rezultat među socijalističkim zemljama. Ako bi se razdoblje od 1970. do 2016. gledalo u cjelini, a ima osnove da se razdoblje od Hrvatskog proljeća 1971. naovamo proglasi razdobljem dugog osvajanja slobode, Hrvatska je, prema kriteriju očekivanog životnog vijeka, i dalje treća najuspješnija država srednje i istočne Europe - piše Šonje. Slično pokazuje i “indeks ljudskog razvoja. “U svim drugim zemljama indeks stagnira (Bugarska) ili blago raste (Poljska, Češka, Hrvatska, Slovenija). U svakom slučaju, ponovno se pokazuje kako se nakon početnog razdoblja, tj. od sredine 90-ih naovamo, dogodio spektakularan rast. Estonija i Poljska danas se nalaze vrlo blizu Češke i Slovenije, a Litva, Latvija i Slovačka malo zaostaju. Zaostatak Bugarske i Rumunjske očekivano je veći od zaostatka ostalih država, a Hrvatska, koja je 1990. prema tom pokazatelju bila osjetno zaostala, sad gotovo dostiže Mađarsku. I u ovim brojkama gledamo tragove prešućenog trijumfa liberalizma u srednjoj i istočnoj Europi” kaže Šonje.
Na planetarnoj razini liberalizam napreduje u pobjedonosnom maršu, iako su njegove zastave u zadnje vrijeme izvješene na pola koplja. Globalno, statistika jasno pokazuje napredak. Na kraju 2. svjetskog rata svijet se sastojao od 12 demokratskih i 137 autokratski organiziranih država. Godine 1960. omjer je bio 29:126. Prijelomne 1989. stvari su izgledale tek malo bolje, s omjerom 51:105. Početkom 21. stoljeća broj demokracija prvi je put premašio broj autokracija. Povijesna pobjeda demokracije izgledala je uvjerljiva i nepovratna 2010., kad je u svijetu bilo 98 demokracija i 80 autokracija - kaže Šonje. Ipak, globalno, došlo se do zida - sad se propituje sve, a Hrvatska, očito, nije ispunila samozadane ciljeve. Zašto? “Mjere i preporuke ekonomskog liberalizma ponegdje su se našle u rukama novih političko-ekonomskih oligarhija koje su zavladale u nekim zemljama, a kojima razvoj institucija i demokracije nije bio prioritet. Za oligarhijske i klijentelističke sustave tipično je selektivno korištenje deregulacije, liberalizacije i privatizacije. Takve politike prolaze ako su u interesu većine članova oligarhije i drugih privilegiranih skupina, koji kroz to prisvajaju rente te ostvaruju društvenu kontrolu i moć. Kritičari smatraju kako se time kontaminira sama ideja liberalizma. Međutim, elemenata oligarhijskih i klijentelističkih modela društvene organizacije ima posvuda: u Italiji, Grčkoj, SAD-u i drugdje na Zapadu, ne samo ondje gdje su danas najprisutniji, u Mađarskoj ili Rusiji”, piše Šonje.
“Izvedba je bila znatno ispod razine očekivanja. I kad je rat dobiven, i kad se prema Dalmaciji i Vukovaru opet moglo normalno putovati, mnogi su obnovili svoj demokratski žar. Ili točnije, ono očekivanje iz 1989. da ćemo sad ubrzano, 200 na sat, nadoknaditi sve što nam je manjkalo. Sad, tako smo se nadali, samo je još pitanje dana kad ćemo se pridružiti Europi i sustići naše male susjede Slovence. Ali za takvo je priključenje po mnogočemu već bilo kasno. Onaj golemi val kapitalističkih investicija, ona vidljiva transformacija Praga i Budimpešte (a kažu mi da se isto zbivalo i na Baltiku) te svih onih dotad zapuštenih sela oko njih, već je prošao”, piše Polšek. “Hrvatska je danas po mnogočemu sretnija zemlja. Ali očito nismo učinili dovoljno da postane mnogo sretnija, kakvom smo se nadali da će postati brzo nakon 1989. godine. ‘Mi’, stranoj javnosti još sumnjivi ratnici, počeli smo se baktati opstankom zastarjelih industrija, pogona, infrastruktura... I čini se da se od takve slike o samima sebi danas, gotovo trideset godina poslije, još sporo odmičemo. Za neke je kriva bila privatizacija, za druge nestanak vanjskih ulaganja, za treće rat, za četvrte globalizacija, za pete Tuđman, za šeste partizani... I čini se da nam nijedan susjed u tom natjecanju u pronalaženju Petka ili Pedra kojeg treba objesiti ili raščerečiti nije ravan. Ako se ondašnje pogreške pravosuđa mogu objasniti ratom, što nas je spriječilo da krenemo naprijed?”, pita se Polšek i dodaje: “Izlika za rezove je nestajalo, socijalna je ‘osviještenost’ - tolerancija prema nemaru, neradu, neučinkovitosti - rasla jer je svaka glupost bila razumljiva, jer se svaki javašluk i nepotizam mogao pravdati ‘ratom’ i tako se danas, trideset godina poslije, po statističkim podacima o bogatstvu nalazimo na začelju srednje Europe”. “Problem je međutim u tome što je u međuvremenu većina drugih tranzicijskih zemalja svoje ljestvice postavila mnogo više i njima startna pozicija iz 1989. više ne predstavlja baš nikakvo mjerilo usporedbe. Ili se barem tako čini...”
Polšek nastavlja: “Hrvatsko društvo je zbog kasnije emancipacije, tj. zbog rata, kaskalo u odnosu na druge tranzicijske zemlje Istočnoga bloka. Nekoć među prvima u tom bloku, postupno smo padali na rang-listi razvijenosti istočnoeuropskih zemalja. Istina, stekli smo međunarodno priznanje. I s velikim zaostatkom primljeni smo u Europsku uniju. Ali sva ta ‘priznanja’, upravo zato što su bitno kasnila u odnosu na druge, malo sretnije narode istočne Europe, nisu među građanima stvorila dovoljnu količinu ponosa koji bi bio iole nalik na ‘samoaktualizaciju’. Izvor ponosa za hrvatske građane nikad nije bilo pridruživanje međunarodnim financijskim institucijama niti priključenje Uniji (a o uvođenju eura da i ne govorimo), nego isključivo pobjeda u ratu koja, kao i svaka pobjeda u ratu, sa sobom uvijek nosi izvjesnu količinu resantimana i ksenofobije. Pripuštali su nas tim aglomeracijama - onako nevoljko, eto, nek’ vam bude! Znamo da ste Balkanci i da se još niste dovoljno promijenili, ali neka vam je... A mi nismo dovoljno činili da razuvjeravamo skeptike... Premda službeno priznata kao dio ‘civiliziranoga svijeta’, Hrvatska još nije postigla nešto što bismo smjeli zvati ‘samoaktualizacijom’.
Točno, gladi nema, što se ljubavi, sigurnosti i druženja tiče smijemo si dati prolaznu ocjenu. Ali one velike stvari koje su potrebne za ‘samoaktualizaciju’ (pojedinaca i naroda), osim rata, kažem, za neki osobiti ponos što smo neki problem elegantno riješili, što smo postali slavni u brodogradnji, svemirskoj (ili nekoj efemernijoj) tehnologiji, što smo iznjedrili nekoliko nobelovaca, svjetski priznatih književ- Stonesi su u Zagrebu svirali već 1976., ali režim je više volio avangardne antikapitalističke grupe nika, umjetnika, režisera, što smo se proslavili po inovacijama u kulinarstvu, ili po tome što proizvodimo najbolje čipke ili sir, ili po tome što smo u ičemu najbolji na svijetu..., e, na to ćemo još morati pričekati”. Gdje je krivo krenulo? Jedini važan čovjek koji se osamdesetih kod nas približio Reaganovoj ideji o “praktičnoj vrijednosti slobode” (sloboda omogućuje prosperitet, dokazivao je Reagan), Ante Marković, detroniziran je zajedničkom akcijom Beograda i Zagreba, on je bio neprijatelj i jednima i drugima. Kako je davno napisao Boris Buden, tadašnjim je scenama paradirala masa nacionalističkih disidenata, ali ni jedan fanatik liberalizma. Slavko Goldstein i Marijan Korošec, koji bi mogli spadati u takve, protjerani su u mišju rupu a Marković - socijalistički liberal - morao je pobjeći u Graz. Rekli bismo da ta matrica i danas koči prosperitet - svi se kunu u “domoljublje” kako bi, baš kao Partija nekad, držali šapu na Ini, HEP-u, Podravci i drugim tvornicama novca. Tko je lud testirati “praktične vrijednosti slobode” ako će njihova posljedica biti dominacija sposobnih i razvlaštenje vlastodržačke kaste? Odnosno, cijele zgrade stranački strukturiranih privilegija?