Namučili smo se u ovoj godini. Bila je iscrpljujuća, s koronom i potresom, s poplavama i osamljenošću, s ugašenim poslovima i jezivim fotografijama s intenzivnih odjela. Vjerojatno nema osobe koja jedva čeka da, barem simbolično, ova prokleta dvijeidvadeseta otegne papke i prepusti mjesto sljedećoj.
Ali, to je samo jedna godina. Istina, teška je, ružna i nepredvidiva, ali samo je jedna. Udaljili smo se u njoj, posvađali i zamrzili. Zaboravili smo, češće nego želimo priznati, na poštovanje, ljubav i empatiju. Zvuči patetično, ali tako je.
Potražili smo zato one koji su prošli više takvih teških, ružnih i nepredvidivih godina, čak i desetljeća, ali nekako su uspjeli zadržati poštovanje, ljubav i empatiju. I to zvuči patetično, znamo. Ali tako je.
Jakša i Tatjana Vušković imaju 81 godinu. U braku su 57 godina, a zajedno su čak 61. Gotovo dvije trećine stoljeća. Poznaju se od svoje četrnaeste, još otkad su bili splitski klinci, na adresama udaljenima stotinjak metara zračne linije. Jakša, za prijatelje Mišo, po struci je inženjer. Tatjana je profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Jakša je u kolicima i posljednjih 19 godina trpi neljudske bolove u nogama. Tatjana je uz njega. Zauvijek.
- Mi smo ti postali par s 19 godina, tako se kontamo, a oženili smo se s 23. Znači, počeli smo hodati 1959., a vjenčali se 1963. Ali poznavali smo se još kad smo imali 14 godina, igrali smo se na ulici zajedno - priča Tatjana, simpatična gospođa sa srebrnom kosom.
- E, ali išli smo i na onaj izlet kad smo imali 16! U Kaštela smo išli s brodom - podsjeća Mišo, klimajući istovjetnom srebrnom frizurom.
Ugodno je u njihovom domu, u toplom stanu u centru Splita. Zidovi su osuti slikama mora i starog dijela grada, police su prekrcane knjigama o povijesti varoši pod Marjanom.
- Ona je bila u Plinarskoj, a ja u Radmilovićevoj, to ti je skroz blizu. Upoznali smo se, zavoljeli i eto. Ali morali smo napustiti Split zbog studija. Ona je otišla na fakultet u Zagreb, a ja u Rijeku na višu pomorsku i na kraju na brod, ali nije mi se to dopalo. Kasnije sam prestao navigavati i u Varaždinu se zaposlio u jednom poduzeću kao elektrotehničar. Nakon par godina sam napredovao i direktor mi je rekao da upišem nešto, da imam diplomu. Upisao sam informatiku i organizaciju rada i evo, diplomirao sam - priča gospodin Vušković.
Davno je to bilo, prije više od pedeset godina. Čovjek je u međuvremenu sletio na Mjesec, dizale su se i padale granice i vlade, a Jakša i Tatjana su neprekinuto ljubovali. Ali kako su se viđali tada, dok je ona studirala u Zagrebu, a on odrađivao staž i studij u Varaždinu, odnosno u Rijeci? Nije bilo Zooma, Skypea ni društvenih mreža u to vrijeme.
- Svejedno smo svaki čas bili zajedno. Nama to uopće nije bila velika udaljenost. Vlakom sam četiri sata putovala od Zagreba do Rijeke. Snašli smo se - smije se Tatjana. Drži ruku na naslonu Jakšinih kolica.
Studentski dani su skončali, a mladi par se skrasio u Rijeci. Radili su, svako u svojoj struci, dobili su i dvoje djece, desetljeća su prolazila, ali Jakša nije zaboravio na Split. Nostalgija ga je čupala prema dolje, prema jugu i onim kamenim kućama čija pročelja je sad uramio u dnevnom boravku.
- Meni je bilo prekrasno u Rijeci, zavolio sam je, ali svejedno sam morao doći ovdje. Zbog nostalgije, ja sam krivac za to. To je prešlo i na moju kćer, i ona je luda za Splitom - prisjeća se Mišo.
- Ja se nisam htjela vratiti, ali on je htio i popustila sam. Jako smo se dobro gore snašli, prirasli su nam Riječani srcu jer su pitomi ljudi. Ali nostalgija je bila jača. On je uzeo psa i odjeću i otišao dolje, a meni sve ostavio jer sam još morala raditi - priča Tatjana kroz smijeh.
- Ja sam ti ujutro 15. listopada 2001. sredio papire za penziju. Isto popodne sam otišao na brod, na Liburniju, i krenuo za Split. Nisam mogao izdržati. Ona je došla za mjesec dana - hohoće Jakša.
Ispunio mu se san, utažio je nostalgiju. Vratio se u mjesto u kojem se rodio i odrastao. Ali, kako kaže, prekasno je shvatio da to nije bio isti grad.
- Nešto je bilo drukčije. Moj kolega mi je rekao da se nismo vratili, nego da smo upali ovdje kao iz padobrana. Jako smo se razočarali. Nametnuo se drugi način života u Splitu. Više nije bilo pitomo. Sve je bilo divlje. Činilo se kao da više nikoga ne znamo - tiho govori Tatjana u kratkim, odsječnim rečenicama. Jakša šuti. Gleda u stol.
Šest mjeseci nakon povratka, Mišu je presjekla bol u nogama. Završio je u bolnicama, kucao po cijeloj zemlji, od liječnika do liječnika, ali nijedan stručnjak nije uspio precizno ustanoviti što mu se događa. Ugradili su mu naposljetku aparat koji donekle pomaže u kontroliranju boli, na morfiju je i priseban je, ali Jakša Vušković, koji je cijeli život čekao da se vrati u rodni grad i prošeta njegovim stisnutim ulicama, završio je u kolicima. Od tada ne izlazi iz stana. Već 19 godina.
- On je moj heroj. Tako ga zovem. Ovo što on trpi već gotovo 20 godina, to samo heroj može istrpjeti. Ali u tome smo zajedno - govori Tatjana. Čvrstim, zvonkim glasom. Mišo je emotivan. Plače.
Mijenjamo temu i molimo ih da nam prepričaju svoj obični dan.
- Prva ustajem. Pripremim stol za doručak i kupim kruh. Onda se on digne i doručkujemo. Zatim odlazim do pazara, vratim se i dođe nam susjed u posjetu. Popričamo nekih sat vremena, a dok oni pričaju o nogometu, ja se povučem i skuham ručak - opisuje gospođa Vušković.
- Ideš i u frizerke - ubacuje se muž.
- Dobro, ne idem svaki dan - pravda se žena.
- Svaki tjedan ideš, a jedanput mjesečno si na glavnoj frizuri. Ja ne idem nigdje. Dok se umijem ili obrijem, nakon otprilike pet minuta u kupaonici, počinju bolovi. I onda krepavam do ručka. A nakon što ručam, odlazim krepavati u sobu. Bol traje od tri do šest sati. Svaki dan. Samo je razlika u intenzitetu. Nekad plačem, nekad beštimam, nekad vičem. Ne znam što ću, samo se zgrčim i krepavam. I eto ti moj život. Ali kad me ne boli, dosta čitam. Zatvorili su nam sad knjižnicu, a prije je žena odlazila svaki tjedan po dvije, tri knjige - priča Mišo u dahu.
Usamljen je. Osim tog jednog susjeda koji ih posjećuje, nema kontakta s puno drugih ljudi. Istina, tu su djeca, pomažu im, ali nedostaju mu prijatelji. Boli ga to, možda i više od one boli u nogama.
- Svi smo stari i bolesni. I naši prijatelji isto, neki su i umrli. Istina je da kad odeš u mirovinu i još se razboliš, manje je druženja, ali ja sam imala sreće. Dan danas, svakog utorka se sastajem sa starim školskim kolegama u Bellevuea. Evo već 20 godina - pojašnjava Tatjana. Jakša vrti glavom.
- Previše smo se udaljili jedni od drugih. Ne postoji empatija više. U naše doba, kuća se nije zatvarala. Susjed bi došao posuditi malo šećera, soli, kap ulja. Imali smo dvor i u njemu tri kata, ali svi smo bili kao jedan. A toga danas nema. Evo, u ovoj zgradi ima 11 stanova. Nikad nitko mene nije došao poviriti osim tog jednog susjeda koji ima 86 godina. Svaki dan nam donese nešto, rekao sam mu da mu treba spomenik napraviti - žesti se Mišo. Tatjana ga smiruje, kazuje kako se i njih mora shvatiti. Korona je, i susjedi su stariji ljudi.
- Ma sad je još gore. Ljudi se plaše, umiru, ovi na televiziji pričaju gluposti. Mladost je pokvarila televizija, pokvarili su je mobiteli i kompjuteri. Udaljili su ljude jedne od drugih - tvrdo dobacuje Mišo. Tatjana kima glavom.
- Trebalo bi se malo više družiti. Mi smo svi bili jednako siromašni, da tako kažem, ali svi smo bili zajedno. Pjaca nam je bila glavna, šetali bismo gore-dolje, svi smo se poznavali i u tim našim šetnjama sretali bi prijatelje, zaustavljali se i ćakulali. Za Božić bi izašli s ponoćke i onda hodali do Rive, svi čoporativno, ne pojedinačno. Danas se svi izdvajaju. Ne znam što je ljudima da nemaju osjećaj za druženje. Žao mi je malo ove generacije i mislim da smo mi bili sretnici - sjetno govori gospođa Vušković. Gospodin Vušković joj povlađuje.
- Siromašni, ali sretni. Makar, to je i normalno, mi smo prestari, ali fali nam ljudskosti. I taj prokleti dinar je sve obuhvatio. Jedan prijatelj od našeg unuka nedavno je izjavio da nema empatije prema nikome, čak ni prema svojoj obitelji. Vidiš li ovu tragičnu izjavu? A mlad je dečko - mrgodi se Jakša i dodaje kako nam toga najviše nedostaje.
- To je osnova za sretniji i mirniji život, upravo ta empatija. Na nju bi se onda trebalo nadograđivati sve ostalo. Ali nema je. Evo ti primjer. Puno puta sam bio u bolnici, znam iz iskustva. Ležim u krevetu, kraj mene jedan drugi čovjek, bogat je. Doktor ga dva, tri puta dnevno obilazi, a kad sam mu jednom kazao da me boli, on mi je odgovorio da tako mora biti. I to je bio sav naš razgovor u svih 15 dana. A i ja sam čovjek, nisam beštija - vrti glavom Jakša. Opet plače.
- Držimo se, ali on je puno mekši od mene. Vidite da mu stalno suzica krene. Vjerojatno je emocionalno osjetljiviji zbog svoje situacije - pojašnjava tiho Tatjana. Stišće muževu ruku.
Šutimo neko vrijeme. Fotograf priprema opremu za snimanje. Jakša se smirio. Podiže pogled. Ohrabrujemo se i pitamo Vuškoviće klišej pitanje, o tajni njihovog dugovječnog braka.
- Prva tajna je da se volite. Druga da se poštujete. Neki put može biti ona u pravu, neki put u krivu, ali ne smijete biti tvrdi i držati svoje. Još nešto ću vam reći. Nemojte nikad ići spavati, a da je ne poljubite. Nikad. Da odete posvađani spavati. Nemojte to nikad raditi. I donesite joj ponekad neki cvijet bez potrebe. Poljubite je. Ako ste što zgriješili, recite oprosti, i ona će isto vama. I nemojte posvađani u postelju. To je sve - objašnjava Mišo sjajnih očiju.
Teško je opisati način na koji gleda Tatjanu. Teško je opisati način na koji Tatjana gleda u njega. Vjerojatno je nemoguće opisati koliko se vole i trebaju u ovoj teškoj godini. I u zadnjih dvadeset teških godina. I u zadnjoj šezdeset i jednoj teškoj i lijepoj godini koju su proveli zajedno. Naučimo nešto od njih.